Čovjek se može prilagoditi samo onoliko koliko može

Pjevali ste za rock grupu Le Cinema, s Davorom Slamnigom napravili ste ploču „Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga", a u SAD-u ste objavili i album pod naslovom Songs From Movies That Have Never Been Made. Kakvu ulogu u vašem životu ima glazba? Što vam ona daje što ne uspijevate izvući iz glume?

Zavidim beskrajno ljudima koji imaju pravi talent za muziku jer mislim da je muzika "najdirektnija" umjetnost, "najčistija", najmanje opterećena pričom, psihologijom, osobom umjetnika. Sebe nikad nisam ubrajala u takve ljude. Bila sam slušalac i, povremeno, površni sudionik. Svako bavljenje muzikom donijelo mi je veliko zadovoljstvo i sreću. Muzikom se čovjek može baviti sam, ta aktivnost ne ovisi o tome hoće li čovjek biti pozvan ili ne, hoće li mu biti ponuđen posao ili ne. U glumi previše ovisimo o bezbroj elemenata koji nisu pod našom kontrolom. Ovih dana, nažalost, pjevam uglavnom pod tušem.

Radili ste s čitavim nizom velikih jugoslavenskih redatelja. Antun Vrdoljak, Rajko Grlić, Zoran Tadić, Emir Kusturica... Kojeg biste izdvojili kao najvećeg? Kad danas o tome razmišljate, s kime vam je nekako bio najveći gušt surađivati i zašto?

Ne bavim se kategoriziranjem i procjenjivanjem kako svog, tako ni tuđeg rada. I kad mi je s nekim režiserima bilo teško ili neugodno, uvijek bih nešto od njih i naučila. Od nekih sam, recimo, naučila kako nikako ne treba raditi s glumcima, a i to je veliko i važno iskustvo.

Što vam je donijelo iskustvo rada na planetarno popularnim Izgubljenima?

Lost je za mene bio vrlo važno iskustvo. Vrlo važno i vrlo kompleksno. Tu sam naučila mnogo o samoj sebi. Američka je televizijska industrija jedna velika mašina koja melje svoje sudionike. Teško je u njoj funkcionirati i to da sam na seriji Babylon 5 izdržala svih pet godina smatram svojim velikim uspjehom. Kao što su mnogi prije mene primijetili, show business je samo i jedino business. Mi koji smo odrastali s nekim drugim idejama o "pravoj umjetnosti" (što god da to značilo) imamo problem s pristajanjem na tu činjenicu koja je u Americi neupitna i opće prihvaćena.

Ima li novosti u vezi s SF filmom Space Command Redemption u kojem vas očekujemo? Kad bismo ga mogli pogledati? Što vas je točno privuklo ideji da se, nakon Babylona 5, vratite u svemir?

Bila sam u svemiru tri dana, bilo je jako nostalgično i dirljivo ponovno se naći u tom svijetu, osobito jer sam ponovno, nakon 15 godina, radila sa svojim prijateljem i kolegom iz Babilona, glumcem i talentiranim muzičarem Billyjem Mumyjem (s kojim sam snimila jazz-blues album Be Five). Nastavljamo s radom vrlo uskoro i tomu se jako veselim. Ovoga puta sam ljudsko biće, a ne vanzemaljac, što smatram svojim napretkom. Projekt je vrlo ambiciozan i počašćena sam da me odličan sci-fi pisac Marc Zicree pozvao da budem dio njegovog glumačkog ansambla.

Vaš tekst Dok nas smrt ne rastavi prošle je godine Miki Manojlović s velikim uspjehom postavio u Beogradu, u studenom je predstava i gostovala u ZKM-u. S jedne strane scenaristički prvijenac, s druge redateljski debi. Što je bio ključ toga uspjeha? Planirate li pisati scenarij za još koju predstavu?

Jako mi je drago da je predstava tako dobro prošla, kako u Beogradu, tako i u Zagrebu. I jako mi je drago da je upravo moj dragi kolega i prijatelj Miki Manojlović izabrao taj moj tekst kao svoj redateljski debi. Ključ uspjeha? Nemam pojma. Možda je stvar u nekoj vrsti čistoće i iskrenosti koju taj tekst nosi. Ne znam.

Napisala sam nekoliko filmskih scenarija, ali budući da je tako užasno teško doći do filmskog projekta (barem je to naše iskustvo), možda ću nešto od tih svojih projekata adaptirati za kazalište, koje je ionako moja prva ljubav i moj glumački "dom".

Cijeli intervju pročitajte na FAK portalu.