Bilićevo vatreno ludilo

‘Vatreno ludilo’, otvoreno akordima u stilu U2 i nastavljeno u ritmu i rifovima moderniziranog hard-rocka, najvjerojatnije će na tribinama proći onoliko dobro koliko će naši reprezentativci dobro igrati na terenu.

No, bila nova hrvatska navijačka pjesma Slavena Bilića i grupe Rawbau bolja ili lošija od mnogih drugih kakve su nastale u nekoliko posljednjih desetljeća - spontano poput ‘You’ll Never Walk Alone’, ciljano poput ‘World In Motion’ New Ordera ili iz prkosa poput ‘Dinamo ja volim’- činjenica da Hrvatska ima izbornika s električnom gitarom u rukama i rock’n’rollom u srcu može biti samo simpatična.

I to ne samo kao kuriozitet, jer je Slaven vjerojatno jedini selektor ili trener koji je za svoj tim napisao i snimio navijačku pjesmu, nego i kao crtica iz života nogometaša i izbornika koja bi dala naslutiti kako je Hrvatska bogomdana zemlja za rock’n’roll.

Nažalost, znamo da nije tako. Hrvatska je odavno u raljama estrade, odnedavno i turbo-folka, masovni ukus na niskim je granama, a nedavno smo bili zgroženi i krvavim noćnim okršajima navijača i rokerskih subkultura.

Ipak, Slaven kao rock’n’roll selektor i činjenica da će ovog ljeta, za vrijeme EP-a i poslije njega, Hrvatska biti poprište brojnih koncerata i festivala - spomenimo samo Dylana, Cavea, Manu Chao, Knopflera, Iron Maiden i Manicse - ulijeva nadu da bi ova zemlja mogla malo više zaigrati u ritmu rock’n’rolla, odnosno postati modernijom i privlačnijom kao destinacija za rock-publiku, a time ugodnija i za sve nas koji Hrvatsku ne vide kao estradno i turbo-folk leno nego kao zemlju s dugom rock’n’roll tradicijom, od ‘električara’ 60-ih i Mlinarčeve grupe 220 do novog vala 80-ih, Fiju Briju generacije 90-ih i recentnih uspjeha Ede Maajke i TBF-a.