Apstraktne ekspresije Mladena Žunjića

Od svih suvremenih, hrvatskih likovnih umjetnika, koje sam imao prigodu upoznati i s njima surađivati, slikar Mladen Žunjić zacijelo je pri samome vrhu nadahnutih autora koji kontinuirano, predano stvaraju opus brojnih slika,sudjelujući iznimno aktivno u procesu kreiranja obimnog i kompleksnog ciklusa akrila i ulja, uglavnom na velikom formatu, od jednog metra na više.

Ovih je dana slikar predstavio svoj novi ciklus akrila na uobičajeno velikom formatu platnu, naziva Apstraktne ekspresije.

Kada se pozornije pogledaju novi akrili mogu se uočiti dva sloja, jedan iznad drugoga.

Onaj donji, ostavlja dojam cvjetnog saga ili pak razbuktalog vrta, vrlo nježan, naizgled i fragilan , da bi se iznad tog arkadijskog ugođaja rasprostirao oblačni crtež, sačinjen od tamne, neprobojne crnine, nepoznate ali istodobno i jasno prijeteće simbolike.

Jasno je, donji sloj kolorističke ,razigrane konstrukcije asocira na mir, tišinu, spokoj, sreću, ljubav a gornji, na nevolju, problem, muku, strah.

Jesu li to po Žunjiću, dva lica istoga svijeta ili barem istoga dana ili tek sjećanje na različite aspekte života?

Ili je to tek tlapnja?

Postoji li uvijek bolje nakon lošeg ili obrnuto?

Jesu li ciklične promjene koje se dešavaju po nekoj čudnoj ili čudesnoj logici nepobitna stvarnost?

I na kraju, što se dešava u srazu dva sloja na slici, kolopleta boja i tamnine?

Mogu li postojati slike samo s donjim, privlačnim slojem ili s nadirućim crnilom?

Mogu li biti odvojeni, razdvojeni?

Ili je jedina nužnost, stvarnost, njihovo stalno suočavanje?

Žunjić istovremeno portretira nepoznatog čovjeka i svijet u globalu i sve ostalo između ta dva ključna motiva.