„Život u blokadi je život izvan zakona“

Jedna od najgorih strahova hrvatskih građana je postati dio vojske od gotovo 270 tisuća građana blokiranih računa, koliko ih u 2019. bilježi državna agencija FINA. Sve do prošle godine ta je brojka premašivala 330.000 građana koji su u dugotrajnoj blokadi računa završili zbog nemogućnosti da redovno podmiruju kreditne obaveze prema bankama i štedionicama te troškove komunalija, telekomunikacija i pretplatu za HRT.

Vojska od više stotina tisuća blokiranih građana hrvatska je specifičnost, a proizvela ih je dugotrajna gospodarska kriza i sustav pogodovanja bankama na štetu klijenata (dokazano na sudovima u slučaju „švicarac") i pogodovanja odvjetničkom i javnobilježničkom lobiju pri čemu su troškovi ovršnog postupka bili prebačeni isključivo na dužnika.

Iako se Ovršni zakon mijenjao 25 puta i najčešće je mijenjani zakon u RH, još uvijek je takav da omogućuje da troškovi ovrhe trostruko premašuju iznos glavnice duga. Osim toga, omogućio je i državnoj Fini veću zaradu od ovrha - prije su po i ovrsi naplaćivali 87 kuna, a sad, ovisno o iznosu, mogu svoje posredovanje naplatiti od 65 do 5.000 kuna.

Fina poslala 80.000 građana tzv. osobni bankrot

Broj blokiranih počeo se posljednjih godinu dana smanjivati iz dva razloga. Prvi je što se golem broj blokiranih građana, zbog nemogućnosti zaposlenja ili pronalaženja dobro plaćenog posla koji bi im omogućio povrat duga, iselio iz Hrvatske u razvijenije države EU-a, pa im zarada omogućava i da otplaćuju dugove.

Drugi razlog je zakon koji je prošle godine donijela vlada Andreja Plenkovića, a prema kojemu se automatski prestaju provoditi ovrhe koje se nisu naplatile u cijelosti u roku od tri godine od datuma primitka u Finu i po kojima nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci.

Za glavnicu i kamate hrvatski građani danas duguju 23,9 milijardi kuna i većina ih svoje obveze nikad neće moći do kraja podmiriti, odnosno 95 posto njih su dugotrajno blokirani. Dio bi mogao spasiti novi Zakon o stečaju potrošača, koji je stupio na snagu tek 1. siječnja ove godine. Kolokvijalno ga se naziva zakonom o osobnom bankrotu, ali službeno Hrvatska je još uvijek jedna od samo četiri države EU-a koja nema zakon o osobnom bankrotu. Osobni stečaj, naime, mogu pokrenuti isključivo dužnici, a na to ih nitko ne može prisiliti, iako je Fina upravo ovih dana iskoristila rupu u zakonu i poslala u osobni stečaj 80.000 građana koji se nisu očitovali o pokretanju jednostavnog postupka stečaja potrošača.

10 godina blokade zbog 10.000 kuna

Rješenje Zakona o stečaju potrošača je takvo da prvenstveno može pomoći dugotrajno blokiranim građanima bez imovine. Jedan od njih je i B. M. iz Splita (podaci poznati redakciji) koji s blokiranim računom živi već dulje od 10 godina, a ovih je dana potpisao tzv. osobni bankrot. Ima 57 godina, redovnih primanja nema od 2004. godine, kad je ostao bez stalnog zaposlenja i do danas ga nije uspio pronaći iako, zapravo, cijelo vrijeme radi. No, to je povremeni rad na crno u prodaji nekretnina. Vlastite imovine nema, njegova tročlana obitelj živi u socijalnom stanu Grada Splita, a grad im subvencionira i troškove za režije. Supruga prima mirovinu od 2.300 kuna. B. M. je premlad za mirovinu, a po hrvatskim kriterijima prestar za zapošljavanje. U blokadu je upao zbog minornog duga od 10.000 kuna.

„Preko noći sam 2004. godine ostao bez posla u trgovini, tvrtka je propala i otad nemam stalni posao. U tom trenutku imao sam dug na kreditnoj kartici od 10.000 kuna, koji danas iznosi 50.000 kuna jer je banka moj dug prodala fondovima za utjerivanje dugova, a oni samo nabijaju zatezne kamate. Kad sam ostao bez primanja nisam bio u stanju platiti dug na kartici, ali ni troškove za osnovne komunalije poput struje, vode ili čistoće. Onda su krenule ovrhe i blokada računa, a počeli su se pojavljivati i fantomski računi za koje nisam ni znao da su neplaćeni. Jedan takav iz 2001. godine od telekomunikacijske kompanije pojavio se sedam godina kasnije, po kojem sam u startu dugovao za mjesečnu potrošnju tristotinjak kuna, a kad su mi se obratili nakon sedam godina iznosio je 8.000 kuna. Nudili su mi nagodbu na 3.000 kn. S njima sam na kraju završio na sudu i pobijedio ih jer je sutkinja proglasila zastaru", priča nam blokirani Splićanin.

Sve ove godine uporno traži posao kako bi platio dugove i nastavio normalno živjeti, ali nitko ne želi zaposliti blokirane, posla nema ni za mlade, a kamoli za njegovu generaciju. Prije rata je radio u turizmu i nada se kako će mu te godine rada omogućiti da nakon osobnog bankrota ode u mirovinu. U 30 godina rada u samostalnoj Hrvatskoj, iako je zapravo cijelo vrijeme radio, skupio je tek nešto više od pet godina radnog staža. Život u blokadi donio mu je i bolest u obitelj, B. M. i supruga oboje su operirali štitnjaču.  Žive od njegovog povremenog rada na crno, njezine mirovine od 2.300 kuna i pomoći rodbine iz Australije.

Kad osobni dug uruši kreditni rejting tvrtke

Paradoks je što najveći broj blokiranih građana nije završio u financijskom ponoru zbog spekulacija na tržištu kapitala ili kockanja već zbog gubitka posla i stalnih primanja, odnosno zbog loših ugovora o bankovnim kreditima ili jamčenja za takve kredite onih koji su kasnije ostali bez posla. No, još je veći problem to što po blokadi računa ljudi upadaju u začarani krug iz kakvog za većinu nema izlaza. Jedan od rijetkih koji se uspio izvući je novinar i medijski poduzetnik Vladimir Milinović koji se 2017. godine izvukao iz blokade, ali zbog apsurdnih hrvatskih propisa posljedice blokade i gubitak kreditnog rejtinga osjećat će do kraja radnog vijeka.

Problemi počeli su 12. prosinca 2012. godine kad mu je odjednom i bez upozorenja banka odlučila naplatiti sedam neplaćenih rata kredita za koji je jamčio kolegici, samohranoj majci, a koji ju je trebao spasiti iz kaosa dugova.

„Četiri godine ranije jamčio sam kolegici za tzv. kredit iz minusa u plus. Bio je to kredit za refinanciranje postojećih obaveza, koji je trebao imati niže kamate i omogućiti joj da smanji ukupnu izloženost bankama. Primjerice, nekom tko ima skupe kredite poput dozvoljenog minusa na tekućem računu ili putem kreditnih kartica, takav kredit trebao je omogućiti pokrivanje svih tih obaveza uz zaduženje s manjom kamatom. Ti su se krediti pojavili u Hrvatskoj na početku ekonomske krize 2007. godine. Nije mi bila draga ideja da budem jamac, ali odlučio sam joj pomoći tim više što rata tog kredita sama po sebi tada nije bila nešto što ne bih mogao vraćati u slučaju da njoj zapne. Međutim, taj je kredit - suprotno od lažnih bankovnih oglasa, što je i dokazano u kasnijim sudskim procesima - imao previsoku realnu kamatu veću od devet posto. Pored toga, bila je dozvoljena indeksacija tog kredita samo u „švicarcima". Novac koji je podigla u kunama bio je pretvoren u „švicarce" i kad je došlo do rasta vrijednosti švicarskog franka njezin kredit je daleko više ekspandirao nego moj kredit za stan. Moj stambeni kredit ekspandirao je za 40 posto, a njezin nenamjenski kredit „iz minusa u plus" ekspandirao je za 100 posto", svjedoči Milinović.

Baš u to vrijeme kolegica kojoj je bio jamac ostala je bez posla jer je medij u kojem je radila bio jedna od prvih žrtava ekonomske krize. Neko se vrijeme borila kako je mogla, ali kad je prestala plaćati rate kredita, njezina banka je Milinoviću, bez ponude bilo kakve nagodbe ili upozorenja, sjela na račun i to ga je prebacilo preko ruba izdržljivosti financijskih obaveza jer je imao stambeni kredit u „švicarcima" koji je preko noći porastao na vrijednost 40% veću od početne, dok se prodajna cijena stana smanjila skoro dvostruko. Svjestan je kako je pristankom da bude jamac preuzeo rizik, ali potpisao je obavezu za ratu koju je vidio na ugovoru, a ne za onu koja će nastati kad banka primijeni realne, a ne oglašene kamate i kad poraste vrijednost „švicarca".

Tijekom četverogodišnje blokade živio je od 4.000 kn zaštićenog dijela plaće i pomoći obitelji i prijatelja te novca koji bi zaradio radom za klijente u Australiji. Trajno mu je povišen srčani tlak. Činjenica da je bio u blokadi još uvijek mu utječe na kreditni rejting, ne može dobiti kredit kao privatna osoba, tvrtke mu ne mogu dobiti dozvoljeni minus niti poduzetničke kredite.

„Izvukao sam se jer imam i formalnu i životnu školu, više talenata, vjerne prijatelje i obitelj koji su stali iza mene, te živim u Zagrebu u kojem je daleko veća mogućnost zarade nego u drugim dijelovima Hrvatske. Netko u Kninu ili Slavonskom Brodu s prosječnim obrazovanjem uopće nema šanse da se izvuče jer, prije svega, neće moći pronaći posao, i zato ljudi i bježe van - većina baš zato da se izvuku iz blokada i dugova", zaključuje Milinović.

Zašto blokirani podržavaju Kolakušića?

„Ne treba puno mudrosti da bi se zaključilo, kako bi u slučaju provedbe ili realnog plana uspješnog rješenja za sve naše 'blokirane' sugrađane, donositelj prijedloga dobio glasove, ne samo njihove i njima bliskih osoba, već i mnogih drugih, kojima istinska socijalna osjetljivost nije tek puka fraza, bez sadržaja. Zato odmah slijedi iduće pitanje: kome to u hrvatskom društvu ne bi odgovaralo da se riješi egzistencijalan problem, koji izravno pogađa skoro četvrtinu njegovih članova? Naravno, ne odgovara onim društvenim akterima, koji sve dok problem postoji, ostvaruju interes, odnosno dobit. Možda bismo mogli i dosta precizno, spekulirati tko su te konkretne osobe i grupe, ali ono što sigurno znamo je slijedeće: u odnosu na izravno pogođene građane, dobit od postojanja status quo ostvaruje tek nekolicina", kaže Matić.Zvijezda hrvatskih izbora za Europski parlament, bivši sudac Mislav Kolakušićpobijedio je na valu podrške blokiranih. Iako je riječ o potencijalu od milijun birača (300 tisuća blokiranih s obiteljima) zanimanje za njih posljednjih pet godina pokazali su samo Kolakušić i Živi zid. Sociolog dr. Renato Matić smatra da čudno i indikativno da nijedna od, do sada prisutnih ozbiljnijih političkih opcija, tu šansu nije iskoristila za predvidivo dugoročan politički uspjeh.

Naglašava da političke elite pred očima imaju životni problem milijuna ljudi i ovlast donijeti zakon potreban da bi se taj isti problem konačno otklonio, i tako osiguranu dugoročnu prednost u političkoj utakmici.

„Sve im je to beznačajno u odnosu na profit nekolicine. Što može biti posrijedi? Je li nedostatak političkog talenta tj. obična nesposobnost, ili je u pitanju nekakav dug koji se vraća žrtvujući one od kojih istodobno očekuješ povjerenje i lojalnost, ili oboje? Što god bilo, nije nimalo dobro. Jednako loše kao i demokratska (ne)zrelost, koja uz svu tu spoznaju osigurava tim istim političkim elitama miran i lagodan život", zaključio je Matić.