Žene starije od 45 – istjerane s tržišta rada

Žene starije od 45 godina koje nisu bile zaposlene duže od pet godina doslovce su nezapošljiva kategorija. Usprkos životnom i radnom iskustvu - nitko ih ne želi. Sanela Ravlić iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje voditeljica je projekta Osnaživanje i aktiviranje žena na tržištu rada.

Za Deutsche Welle objašnjava kako su pokušale riješiti problem dugoročne nezaposlenosti osoba iz ovog segmenta radno sposobnog stanovništva. „Riječ je o ženama svih kategorija stručnosti: od nekvalificiranih preko kvalificiranih pa sve do visokoobrazovanih.

Samozapošljavanje i edukacija

Ali problem je u tome što su neke i po 10 godina nezaposlene i za bilo kakve pomake potrebno je jako dugo vremena. Neke od njih godinama nisu ni iz kuće izlazile, a samopouzdanje im je bilo vrlo nisko", kaže Sanela.

U početku se grupa od oko 80 žena podijelila na dvije skupine, prema afinitetima. Jedne su započele raditi ručne radove, zlatovez, oslikavanje stakla i svile, dok su se druge prihvatile poljoprivrede i plasteničkog uzgoja povrća i voća. Novac je dobiven iz IPA (International Project Aid) projekta (oko 120.000 eura) i nakon početne edukacije za poduzetništvo obje skupine su osnovale svoje udruge.

Udruga „Plodovi Panonije" postala je jezgro koje je dobilo 13 plastenika i sada se bave poljoprivredom „na malo". „Od početnih 13 plastenika, danas ih je 18 koji su naknadno same žene podigle, očito da ima nekih pomaka i da se stvar kreće prema jednom samoodrživom projektu", kaže Sanela Ravlić.

Udruga „Paleta suvenira" nastala je kao odgovor na pitanje kako zaposliti žene koje nemaju uvjete da u svome vrtu postave plastenik, žive u gradu ili ne znaju ništa o poljoprivredi. Izrada suvenira, unikatnog nakita i upotrebnih predmeta sa tradicijskim motivima postao je način da se žene udruže, okupe, izmijene međusobne vještine i znanja, organiziraju i pokušaju napraviti nešto same za sebe.

Andrea Krišto iz udruge „"Paleta suvenira" kaže kako je udruga mala i mlada, ali vrlo aktivna. „U dvije godine obišle smo 85 sajmova i manifestacija. Postavimo štand - i uvijek se nešto i proda", kaže Krišto. Udruga nije samo platforma za zapošljavanje žena, već je postala i svojevrstan društveni „katalizator" koji ne dopušta socijalnu „smrt" nezaposlenih žena. Vrijeme provode u izradi suvenira i nakita, organizaciji, putovanjima na sajmove, od „Vinkovačkih jeseni" do „Đakovačkih vezova" i u međuvremenu je cijela priča poprimila puno širi oblik.

Od žena koje su nekada trebale pomoć, sada su postale osobe koje pomažu drugima. Organiziraju radionice po osnovnim školama, radionice za djecu s posebnim potrebama, rade sa članovima Društva za multiplu sklerozu. Uglavnom, o sjedenju kod kuće više nema ni govora. Sanjaju o svojem prostoru jednog dana u kojem će moći otvoriti svoju suvenirnicu i održavati radionice, a u međuvremenu proizvode nude i preko svoje internetske stranice.

Milica Rašić iz Višnjevca dugo je nezaposlena i jedna je od članica udruge koja je u svojem stražnjem dvorištu podigla plastenik. „Nemamo certifikat za eko proizvodnju, samo zato jer su certifikati skupi, ali naši proizvodi se ne prskaju nikakvim kemikalijama i sve je prirodni proizvod, na to svi pazimo jer sve što proizvedemo konzumiraju i naše obitelji", kaže ponosno pokazujući nasad jagoda koji će biti spreman za berbu za dva mjeseca.

Ružica Presnec iz Jospovca, nezaposlena je od 1991. godine. „Radila sam u tadašnjoj ‚Slobodi', u tri smjene smo radili. Na posao sam išla pod granatama. Kod kuće sam imala dvoje djece od dvije i tri godine, suprug na ratištu... morala sam skloniti djecu. Kada sam se vratila, kako smo svi bili pod radnom obvezom, dobila sam otkaz, od onda ne radim", priča svoju priču Ružica u čijem vrtu stoje dva plastenika. Kako kaže, jedan „europski" i jedan „kaubojski", „divlji".

Imaju problema oko otkupa jer su količine proizvodnje male za trgovačke lance, a zadruge su kao sustavi otkupa nestale. Problemi su i kao i uvijek vezani i uz rizik koji nosi poljoprivreda, pijavica je u nevremenu porušila jedan od plastenika u Magadenovcu, ali uporne žene ne odustaju.

I njihov projekt prerasta u nešto veće od puke poljoprivredne proizvodnje. Danas educiraju druge i svaku dobru zamisao trude se pretvoriti u konkretnu akciju. Tako su krenule i u vrtiće i s djecom predškolske dobi rade mala kompostišta, obrađuju vrtove koji daju plodove i uče djecu svemu što znaju. Od povrća rade ajvar, od voća pekmez, djeca uče i rade s njima.

„Snalazimo se kako možemo, nekad i iz svog džepa. Trenutno nam je problem nabaviti dovoljno malih alata kojima djeca mogu raditi. Djeca uživaju biti u prirodi i raditi u vrtu, pa nekad nastane svađa oko malih grabljica jer ih nemamo dovoljno", kaže Ružica. Projekt nastavlja živjeti i broj plastenika raste, a s njima i nada za žene koje nitko nije trebao, pa su pokazale da mogu sve same.