Strah od nepoznatog
Zagrepčani će sljedeće četiri godine jamrati nad devastacijom Cvjetnog trga, Thompsonom koji urla na glavnom gradskom trgu, otrovanom vodom i, naravno, Hercegovcem na čelu grada.
Njegov oponent u drugom krugu glasovanja bio je dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, Josip Kregar. Jest da je njegova kampanja bila daleko jeftinija od Bandićeve i pritom poprilično nejasna, no - kako kaže stara latinska poslovica - „res, non verba" - djela su važnija od riječi. Zagrepčani nisu Kregaru dopustili da pokaže što je htio napraviti, nego će sljedeće četiri godine jamrati nad Zagreb Holdingom, izgradnjom HoTo tornjeva i velebnih sportskih dvorana koje rade bez uporabne dozvole, devastacijom Cvjetnog trga, Thompsonom koji urla na glavnom gradskom trgu, poplavama u Kupskoj, otrovanom vodom u Vrbanima i, naravno, Hercegovcem na čelu grada.
Neki dan sam u tramvaju osluškivala razgovor dvojice postarije gospode, u kojem su zaključili da „nek' vrag zeme tog Bandića, ali kod njega znamo kaj bu naredil. O Kregaru ne znamo niš". Dakle - zagrebački mentalitet u punom zamahu: poznato zlo sigurnije je nego nešto što je, možda, moglo biti - ako ne baš dobro, bar bolje od ovoga što imamo.
...nek' vrag zeme tog Bandića, ali kod njega znamo kaj bu naredil. O Kregaru ne znamo niš...
Tramvaj u ovoj priči nije slučajan. Švrljajući po Bandićevim izjavama internetom, naletjela sam na tekst u „Jutarnjem listu" objavljen krajem travnja, kad je Bandić posjetio Tel Aviv i njegovoga gradonačelnika Rona Huldaija, naslovljen „U rujnu odluka o izgradnji metroa u Zagrebu.
"Prvi pomak u suradnji između Tel Aviva i Zagreba dogodit će se na stručnoj razmjeni iskustava u gradnji podzemne, odnosno nadzemne lake željeznica. Ona bi se uskoro trebala početi graditi u Tel Avivu, a Zagreb će u rujnu odlučiti hoće li ući u taj projekt.", glasi prva rečenica u tekstu.
Ne razumijem se previše u građevinu, no pretpostavljam da bi gradnja metroa podrazumijevala ukidanje tramvaja. Jučer sam na HTV-u vidjela zanimljiv dokumentarac francuske proizvodnje, čija su tema - tramvaji, odnosno njihov povratak u Francusku. Ta se vozila, koja su se od vozila na konjsku vuču, preko parnih tramvaja i starih drndalica, pretvorila u prekrasna sjajno dizajnirana sredstva gradskog prijevoza, koja su oduševila Francuze koji ih nisu imali. Oni koji su ih imali, pa izgubili u korist podzemne željeznice, da bi ih ponovno dobili u svojim gradovima sretni su do te mjere da su Parižani ljubili prvi novi tramvaj koji se pojavio na tračnicama. Broj automobila na ulicama francuskih gradova, a time i zagađenje, višestruko su se smanjili. Gradovi su puni zelenih površina i biciklista, a prostora za pješake ima kao u priči. Tramvaji su redom niskopodni, dizajnirani u skladu s gradom, voze bez kašnjenja, a prometni krkljanac postao je zaboravljena stvar jer su Francuzi objeručke prihvatili tramvaj kao sredstvo prijevoza.
I sama nekad, kad moram autom ići u drugi dio grada, dok stojim u koloni na semaforu i slušam kletve vozača ispred i iza sebe, sa zavišću gledam ljude u tramvajima koji nesmetano klize. Znam da će prije mene stići na odredište, i to bez ikakve nervoze (ukoliko ne dođe do zastoja koji će izazvati automobili), no ja - recimo - prevozim nešto teško i zato mi je trebao auto. Okrenem se oko sebe i tek u pokojem automobilu vidim više od jedne osobe, tj. vozača koji škrguće zubima i nervozno pogledava na sat. Tada se sjetim da živim u državi u kojoj je automobil još uvijek statusni simbol.
Zagreb ima odlično razvijenu tramvajsku mrežu. Potrebno je samo sve stare tramvaje zamijeniti niskopodnima koji su tihi, ljeti imaju klimu, zimi grijanje, stolci su udobni, svira tiha glazba, možeš nekome preko leđa čitati novine, smiješ razgovarati mobitelom, nesreće su rijetke i obično ih skrive automobili, a domet tramvaja sve je dalji.
No, našem Banderasu je podzemna željeznica, pretpostavljam, simbol urbanosti te bi mu se, eto, već u rujnu moglo „omaknuti" da gurne ruku još dublje u džep poreznih obveznika i financira svoj san o zagrebačkome metrou, umjesto da nabavi nove tramvaje i popravi tračnice tamo gdje treba. Ali, ne radi se samo o novcu. To je, naime, nova prilika za temeljito raskopavanje Zagreba, čije središte nikako da se smiri i postane prepoznatljivim središtem jednog srednjoeuropskoga grada.
Mediji sve češće govorkaju o Bandićevoj kandidaturi za predsjednika države. Moram priznati da lagano strahujem od takve mogućnosti. Čovjeka koji sustavno uništava Zagreb samo bi vrlo moćan premijer mogao spriječiti da cijelu zemlju pretvori u ogromno gradilište. A trebaju nam samo ceste...
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
Novi komentar