« Kultura
objavljeno prije 9 godina
1922. - 2010.

Umro slavni komediograf Fadil Hadžić

Posljednja komedija Fadila Hadžića Prevaranti imala je prijemijeru nekoliko dana prije Nove godine u njegovom matičnom kazalištu Kerempuh u Zagrebu čiji je bio i osnivač

Fotografija vijesti
Fotografija vijesti (vjesnik.hr)
Više o

umro Fadil Hadžić

,

Fadil Hadžić

Pisac, dramaturg, redatelj, autor brojnih odličnih filmova, svestrani umjetnik Fadil Hadžić umro je danas u 89. godini života. Rođen je 23. travnja 1922. u Bileći u Bosni i Hercegovini.

Glavni urednik satiričnog časopisa Kerempuh (1946.-1950.) u sklopu kojega pokreće Kerempuhov studio za crtani film te Kerempuhovo vedro kazalište iz kojeg će se razviti Gradsko kazalište Komedija. Godine 1951. osniva i vodi Duga film, prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju crtanih filmova. Direktor je Zora filma (1952.), glavni urednik tjednika VUS (1953.-1956.) i Telegram (1960.-1962.), urednik kulturne rubrike Vjesnika (1956.-1957.), član uredništva časopisa Filmska kultura (1957.-1969.), osnivač i glavni urednik kulturnog tjednika Oko (1973.), urednik u izdavačkom poduzeću Stvarnost (1957.-1969.).

Od 1954. do 1955. godine obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (tadašnjeg Društva novinara Hrvatske). Osnivač je Satiričkog kazališta Jazavac (danas Satiričko kazalište Kerempuh) te od 1964. do 1984. njegov prvi umjetnički direktor, s prekidom u sezoni 198.1/82. kada je bio intendant zagrebačkog HNK. U sklopu Kerempuha 1976. pokreće kazališni festival Dani satire, a 1981. otvara Teatar Vidra. Kao slikar od 1977. izlagao na tridesetak samostalnih i skupnih izložbi.

Godine 1961. debitirao kao filmski redatelj s dokumentarnim (Zemlja s pet kontinenata) i igranim dugometražnim filmom (Abeceda straha); do 2008. prema vlastitim scenarijima snimio 16 igranih filmova (Desant na Drvar, 1963.; Službeni položaj, 1964.; Protest, 1967.; Sarajevski atentat, 1968.; Lov na jelene, 1972.; Novinar, 1979.; Zapamtite Vukovar, 2007. i dr.) Kao glavni urednik Vjesnika u srijedu inicirao je da se pod pokroviteljstvom VUS-a revija filmova u Puli pretvori u Festival jugoslavenskog igranog filma.

Od 1952., kada je kao dramski pisac debitirao s Dosadnom komedijom, postavljenom u zagrebačkoj Komediji, napisao je šezdesetak komediografskih djela igranih u preko osamdeset kazališta u zemlji i inozemstvu. Većina ih je praizvedena u Satiričkom kazalištu Jazavac (Kerempuh), u kojem su u razdoblju od 1966. do 2010. postavljena 44 Hadžićeva djela, te dvadesetak kraćih tekstova, igranih u sklopu satiričkih kolaža različitih autora.

Mnoge od tih predstava izvedene su preko stotinu puta (kolaž Trla baba dinar i Joj! Calcutta, 1971.; Dobro jutro lopovi, 1973.;  Hitler u partizanima,  1974.; Državni lopov, 1977.; Žensko pitanje, 1977.; Čovjek na položaju, 1979.; Punjena ptica, 1980.;  Neprijatelj u tramvaju, 1983.; Zmija, 1983.; Gospoda i drugovi, 1984.; Glavni zgoditak, 1985.; Ljubavni otrov, 1990.; Ministrov sin, 1999.). Jedanaest Hadžićevih djela praizvedeno je i u kazalištu Komedija, gdje je često surađivao s redateljem Georgijom Parom (Ljudi i majmuni, 1962.; Političko vjenčanje, 1968.; Naručena komedija, 1974.; Muholovka, 1976.; Češalj, 1981.). Paro je o toj suradnji napisao kratki esej (Moje scensko druženje s Fadilom Hadžićem), u kojem je Hadžića definirao kao pisca „svijetlog smijeha", te kao autora koji je svoju popularnost „platio" čestim površnim čitanjima i redateljskim nerazumijevanjima nekih „izuzetnih scenskih poticaja", prikrivenih u njegovim djelima. U središtu pozornosti Hadžićevih komedija razne su društvene i individualne devijacije (pomodarstvo i malograđanština, privredni kriminal, birokratizam, zloporaba položaja, nemoral), pri čijoj se razradi uglavnom koristi standardnom komediografsko-satiričkom tipologijom i obrascima, nerijetko ih zasnivajući na muško-ženskim nesporazumima i generacijskom sukobu.

Iako često nadahnute aktualnim događanjima i opsesivnim društvenim temama, Hadžićeve komedije rijetko ulaze u izrazitiji polemičko-problemski diskurs, gradeći svoj uspjeh kod šire publike na prepoznatljivosti situacija, žurnalističkoj jednostavnosti izraza, dinamici radnje i neposrednoj, jednoznačnoj duhovitosti. Izuzetak je nekoliko komedija u kojima propituje mogućnosti suvremenog dramskog pisma (Hotel za luđake, 1957.) i modela „kazališta u kazalištu" (Dosadna komedija, Hitler u partizanima, Naručena komedija) ili ih piše ih kao parabole i „fantazije" s potencijalno provokativnim aluzijama (Ljudi i majmuni; Revolucija u dvorcu, 1970.). Osim kao komediograf Hadžić se u kazalištu iskušao i kao pisac libreta za operu Borisa Papandopula, Požar u operi (HNK Zagreb, 1983.).

Svoja razmišljanja o odnosu kazališta i znanosti prema komediografiji, Hadžić je iznio u nekoliko polemičkih tekstova (Sudbina komedije, Iskušenja komediografa), a 1961. je priredio i prošireno hrvatsko izdanje francuske knjige Smijeh - uvod u naučnu studiju o smijehu. Osim pojedinačno, u časopisima i knjigama, Hadžićeve komedije u su nekoliko navrata i zbirno objavljivane (Pet ludih sinova, 1975.; Punjena ptica i druge komedije, 1981.; Izabrane komedije, 1984.; Gospoda i drugovi, 1985.; Nove komedije, 1990.; Državni lopov i druge komedije, 2004.), a pod vlastitim je imenom, ili pod pseudonimom Zoran Zec, objavio i petnaestak knjiga drugih vrsta i žanrova (romani Crveni mozak,  Konvertit i  Bilmez . humoreske, pripovijesti, putopisi, fenomenološke studije).

Fadil Hadžić dobitnik je niza nagrada i priznanja, među kojima su i Nagrada grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo (1975.), Nagrada „Vladimir Nazor" za životno djelo (1985.) i Nagrada „Dubravko Dujšin" (1988.).  


03.01.2011. 14:25:05
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh