Ugovori s direktorima koji vode u propast

Bengt Holmström je srdačan stariji gospodin. Rođeni Finac koji je još prije četrdesetak godina otišao u SAD nas susreće u besprijekornom odijelu, a govori tiho i polagano. Njegovo polje istraživanja su teorije prilikom sklapanja ugovora. Što potiču takvi ugovori, na primjer ugovori povezani sa uspješnim poslovanjem kakvi se najčešće sklapaju sa direktorima i menadžerima?

Profesor ekonomije sa svojevrsnog "legla Nobelovaca", Massachusetts Institute of Technology zapravo tako nešto ne poznaje iz svog iskustva. "Nikad u životu osobno nisam dobio nekakav bonus", kaže nam. Doduše, njegov MIT mu je sam ponudio povišicu ako dobije ponudu nekog drugog uglednog sveučilišta, na primjer sa Harvarda - a nakon dobitka Nobelove nagrade, ponude će svakako pljuštati.

Makar treba ispravno i reći: Nobelova nagrada za ekonomiju zapravo ne postoji. To je Nagrada Švedske središnje banke za ekonomiju u spomen Alfreda Nobela koju ove godine Holmström dijeli s Oliverom Hartom. Ali vremenom je i ta nagrada povezana s podjednakim ugledom kao i "prava" Nobelova nagrada.

Milijuni bonusa i dok brod tone

Njegovo istraživanje baš takvih ugovora sa direktorima i predsjednicima uprave koji su ekstremno povezani sa bilancom poduzeća na čijem su čelu pokazalo je u kojoj mjeri su oni zapravo štetni. Istovremeno, oni su bili veoma rašireni, osobito u bankarskom sektoru prije nego što ga je pogodila duboka kriza. 2007. je na primjer direktor Goldman Sachsa Lloyd Blankfein "pokupio" 68 milijuna američkih dolara premije - prije nego što se upravo njegova financijska kuća strmoglavila na rub propasti.

Holmström nije nikakav revolucionar, nego iskusni ekonomist koji upozorava kako je i apsolutna visina naknade menađerima zapravo stvar tržišta, dakle ponude i potražnje. Ali njega posebno zanima struktura ugovora i kako se njime iskazuju interesi obje ugovorne strane, poslodavca i direktora. Po kojim načelima su načinjeni takvi ugovori i koliko se onda nagrađuje zalaganje menađera, time se zapravo bavio još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ali tada još nije bilo mnogo onih koji su vidjeli kamo to vodi čitavo gospodarstvo.

Konkretno, kod Goldman Sachsa je bilo tako da je taj bonus bio isplaćen veoma brzo i nije se čekalo na razvoj situacije. A to je besmisleno, kaže Holmström: "Izuzetno je rijetko da se već u istoj godini vide posljedice odluka koje su donesene te godine." Da je ugovor bio samo malčice drugačiji, na primjer da se ugovorom barem dio nagrade - najčešće su to realizacije opcija dionica te tvrtke - nalagao sa odgodom na neko određeno vrijeme, već to bi bio kontrolni mehanizam koji bi menađera možda naveo na sasvim drugačije i dugoročnije odluke.

Što direktora navodi na promjenu?

Sama visina prihoda menađera i predsjednika uprava je moralno pitanje o kojem on nema što reći. Ali ono što njega brine jest da se takvim konceptom bonusa često gubi jasna struktura. Makar je sveučilišni profesor, zapravo i sam neko vrijeme mogao promatrati kamo to vodi i koliko to može biti pogrešno.

Naime, od 1999. do 2012. je Holmström bio i članom upravnog vijeća finske kompanije Nokia. Doduše, to je koncern koji ima nešto malo drugačiju upravnu strukturu, ali i sa tog položaja je mogao odlično vidjeti i doživjeti uspon - i na koncu pad Nokije. Godinama je to bio najveći proizvođač mobitela na svijetu, ali je jednostavno "prespavao" trend gdje su mobiteli postali nešto daleko više od telefona. Razvoj vlastitog smartphonea je skup, a nagrađivao se samo kratkoročan uspjeh.

Zar nije mogao utjecati na taj razvoj? "Bilo nam je jasno da su premije povezane sa previše kratkim rokom", kaže nam Holmström. O tome se raspravljalo i u Nokiji, ali na kraju je pobijedio, kako i on kaže; "mentalitet čopora". "Jedno poduzeće je usko povezano sa onim što kažu savjetničke tvrtke. Ne želite biti previše drugačiji od ostalih. Onda ljudi pitaju, zašto to činite. To je opći problem u takvim ugovorima. Jer oni imaju trend da budu standardizirani." A svako odstupanje izaziva previše pitanja.

Danas je još gore...

2012. je otišao iz Nokije, a danas smatra da osobe koje upravljaju tvrtkama imaju još manje prostora za odluku. Jer sada ih se stalno promatra i moraju se opravdavati za sve i svašta. Profesor misli da je rješenje razmjerno jednostavno: treba im postaviti dugoročne ciljeve i onda to povezati i sa poticajem koji će biti vezan na dug rok.

Bengt Holmström isto tako vidi da i u upravljanju koncernima nastupa sve veći nered. Nakon svih kriza i neuspjeha su i dioničari postali mnogo glasniji i žele više odlučivati - ali zapravo nemaju načina da to doista i čine. Uprave zato sve češće pozivaju savjetničke tvrtke kako bi se unaprijed "oprali" za moguće loše odluke, ali te savjetničke tvrtke slijede vlastitu logiku i češće su i same dio problema, a ne dio rješenja tog problema.

"Savjetničke tvrtke imaju problema sa takvim poticajnim mjerama. Njima je najdraže da se tvrtka ne upušta u bilo kakve poslovne rizike i da čini isto što i sve druge tvrtke." To definitivno nije način da neka tvrtka donese nekakav revolucionarni proizvod na tržište, ali problem je i što je izgubljeno povjerenje u ljude koji stoje na čelu kompanija. Tako na kraju i imaju još daleko manji prostor za odluke nego što su ga imali ranije.