Slova koja odlučuju o blagajni čitavih država

Nakon što je američka agencija za procjenu vrijednosnica Standard & Poor's državne obveznice Grčke spustila za još jednu kategoriju, vlada Atene je doista na rubu nelikvidnosti. Investitori čitavog svijeta su u samo jednom slovu B manje - rating se promijenio iz BBB+ u BB+ - primili poruku stručnjaka agencije kako više nije riječ o "prosječno dobrom ulogu, ali prilikom pogoršanja ukupnih gospodarskih okolnosti može se računati s problemima", nego o "spekulativnom ulogu kod kojeg se, u slučaju problema, može računati da dug neće biti vraćen".

Drugim riječima - to je postalo junk, "smeće" od kojeg je pametnom bolje držati prste podalje, a Ateni je preostalo samo obećavati zelenaške kamate kako bi uopće došla do kredita.

Agencije - jedina preostala svjetska supersila?

Istovremeno s novom procjenom Grčke - ali i sa spuštanjem ratinga Portugalu, podigla se i prašina oko samih američkih agencija koje uopće imaju takvu moć da odlučuju o sudbinama država. Doista, još sredinom devedesetih je kolumnist New York Timesa pisao: "Postoje još samo dvije svjetske velesile: Sjedinjene Američke Države i agencije za procjenu vrijednosnica. I vjerujte mi, nije uvijek jasno tko od njih ima veću moć."

Isprva su takve nezavisne agencije bile i više nego potrebne: tržište kapitala i u 19. stoljeću bilo je prepuno varalica svih vrsta, kompanija koje su postojale samo na papiru i samo naizgled solidnih investitora koji su olako pokušavali doći do nezasluženog bogatstva. Obzirom da je to bilo vrijeme u Americi kada se golem novac zarađivao na poslovima sa željeznicom, 1868. je objavljen "Priručnik o željeznicama u Sjedinjenim Državama". Autor tog priručnika se zvao Henry Varnum Poor - i da, upravo je on jedan od otaca agencije Standard & Poor's koji je sada i Grčku dovela pred zid.

Veće pape od Pape

U međuvremenu i razvojem globalnog tržišta kapitala se i moć nezavisnih agencija za procjenu vrijednosnica razvila do neslućenih razmjera.

S jedne strane, mnoge banke i novčarske institucije imaju vlastiti ured koji procjenjuje solidnost uloga i da li će tvrtka biti u stanju vratiti novac. Ali i banke su ulagači i zato su, u pravilu, zakonski obvezne potražiti mišljenje nezavisnih, "vanjskih" agencija za rating. Standardni postupak jest da se pregledavaju poslovne knjige tvrtke koja je zatražila procjenu vjerodostojnosti, ali se i razgovara i s upravom i upravom najvećih poslovnih partnera i vjerovnika tvrtke.

Nakon toga analitičari daju prijedlog ratinga, ali o njemu odlučuje interno vijeće. Najprije se o ratingu informira tvrtka koja se provjeravala, ali eventualne promjene ratinga se odlučuju najmanje jednom godišnje - i to samo na sastanku vijeća.

Niti centa bez čarobne trojke

U čitavom svijetu ima desetak najvažnijih agencija za procjenu vrijednosnica, ali i među njima se ističu tri čije je mišljenje još važnije od važnog: Standard & Poor's, Moody's i Fitch Ratings. Jer od 1975. postoji američki zakon prema kojem su samo te tri agencije ovlaštene dati procjenu vrijednosnica i obvezuju se sva poduzeća, institucije - i države da sakupe najmanje dva mišljenja od te tri agencije za rating ako žele trgovati svojim papirima na američkom tržištu kapitala.

Utoliko su te tri agencije za procjenu vrijednosnica postale vrata na najveće tržište kapitala naše planete. Već dugo se čuju i kritike na taj status nepogrešivosti kakav u međuvremenu ne uživa niti Papa i doista ne treba tražiti dugo da bi se našle ozbiljne zamjerke. Kao prvo, tvrtke koje traže procjenu svog ratinga, same naručuju i same plaćaju tu procjenu agencijama.

Već je tu jasan sukob interesa, a sve tvrdnje o transparentnosti načina kako se neka tvrtka vrednuje pada u vodu i činjenicom da je to ponekad - i previše transparentno. Naime, u financijskim institucijama vlada prava jagma za nekadašnjim suradnicima tih agencija za procjenu kako bi saznali točno, što se procjenjuje i kako bi zaradili što bolju ocjenu za vlastite pakete vrijednosnica i njihove derivate. Rezultat smo vidjeli sa derivatima na kredite za nekretnine koje su često imale najbolje ocjene AAA ili "Triple A" - i koje su izazvale financijsku krizu neslućenih razmjera.

Što znače slova?

Za neupućene, zbrku stvara i činjenica da oznake ratinga kod tri glavne agencije za procjenu vrijednosnica nisu identične. Sve tri koriste, kao i u američkim školama, ocjene od A - što bi u Hrvatskoj bila "petica" do D - kojeg Moody's uopće niti ne objavljuje jer to znači da je tvrtka već nesposobna plaćati dugove. Zato je uopće i moguć samo jedan D, dok kod drugih ocjena što je više slova, to je i bolja ocjena. Uz to, manja korekcija se označava plusom ili minusom - osim kod najbolje ocjene, AAA.

Isto tako, različito se označuju dugoročni i kratkoročni krediti. Kod odlikaša je obično sve jasno i kod najnižeg stupnja, A- (ili A3 Moody's) se ukazuju kako tek izuzetne okolnosti mogu utjecati na isplatu duga. Kod slova B se već procjenjuje kako bi opće poteškoće u gospodarstvu mogle dovesti do problema ili čak do neisplate duga. Kod slova C prema mišljenju ovih agencija, već počinje lutrija: ulagač će dobiti novac tek ako gospodarstvo posluje sjajno.