Slikarska simfonija Stipe Nobila

Radi se o novoj likovnoj monografiji pod naslovom ''Stipe Nobilo'', u izdanju Školske knjige, koja s više od 300 fotografija umjetnikovih djela obuhvaća pregled autorova rada od 1967. do danas.

O slikaru Stipi Nobilu pišu dva umjetnika i akademika - Luko Paljetak i Tonko Maroević, a ono što ih povezuje jest teza da je Nobilovo slikarstvo - slikarstvo sedmoga dana. Stipe Nobilo i danas, više od 40 godina nakon svoje prve izložbe i 73 godine nakon rođenja, svakom novom slikom kao da potvrđuje stajalište: Pictor deus in terris est (Slikar je Bog na zemlji).  

Stipe Nobilo rođen je 1945. godine u Lumbardi na otoku Korčuli. Pedagošku akademiju, likovni smjer, završio je u Splitu u klasi profesora Ante Kaštelančića. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine u klasi prof. Šime Perića. Nakon Akademije vraća se u rodnu Lumbardu gdje u Kaštelu stvara nadahnuta umjetnička djela.  

Korčulanski slikar Stipe Nobilo predstavio je svoju istoimenu likovnu monografiju u srijedu navečer u čitaonici Narodne knjižnice. S njim su bili akademik Luko Paljetak koji je s književnikom Tonkom Maroevićem autor same monografije te povjesničar umjetnosti Marin Ivanović koji je bio zamjena predstavnika izdavača Školske knjige dr. sc. Ante Žužula.

-Ova monografija je slikarska simfonija boja, s druge strane donosi dva vrlo sočna teksta Tonka Maroevića i Luka Paljetka. Njih dvoje jako dobro poznaju njegov opus i dok čitate knjigu zapravo uočavate to prijateljstvo koje se isprepliće kroz desetljeća. U sva ta izdanja, sve takve knjige prožeto je ono što nije samo formalna analiza djela nego je srastanje i odrastanje. Jedna zajednička evolucija slikara i onoga koji prati slikara - rekao je Ivanović.

Neformalna druženja Ivanovića i Nobila dovela su do saznanja kako je ovaj slikar čvrsto vezan uz prirodu, odnosno uz svoj rodni kraj Lumbardu na Korčuli gdje ima preko 3000 loza i 150 maslina o kojima sam brine. Ovu tvrdnju dokazao je Ivanović ispričanom anegdotom kada mu je Nobilo poslije jednog ručka rekao: 'Više volim da mi pohvališ vino, nego sliku'.
Ono čega nema na njegovim slikama su ljudi, vidljivi su samo tragovi ljudskog rada, jer Nobilo ne dopušta ljudima da budu dio njegova idealnog svijeta. Ipak, njegova težnja da ljudi i priroda budu u skladu i postignu dijalog, vidljiva je u posljednjoj sekciji ove monografije.

-Unazad dvije godine, Stipe Nobilo potpuno izbacuje onu ljudsku prisutnost koja je jedina naznaka da u tim njegovim slikama doista netko i živi, da ta priroda jest kultivirana, da nije samonikla, da su ti vinogradi, da su ti čempresi, da su ti borovi na njegovim slikama, to obilje vegetacije, nekim i nečim nadzirano. U posljednim radovima on oslobađa i taj element i potpuno se prepušta prirodi - objasnio je Ivanović.
Paljetak je na to dodao: 'On oblikuje ne samo svijet po mjeri svoje opsesije, ushićenosti i originalnošću boja prikrivene sjete, on uobličava i svoje pouke o svijetu i mjestu čovjeka u njemu, ako ga zasluži promjenom navika i ponašanja. To se s čovjekom još nije dogodilo, zato Nobilu čovjek nije potreban, ne prepušta ga u svoje idile, prepušta mu ih kao podsjetnik na svijet što ga sve više gubi.'

Njegovo stvaralaštvo obilježeno je i nadahnuto likom i djelima dubrovačkog slikara Iva Dulčića s kojim se upoznao po završetku likovne akademije i od kojeg dijelom preuzima koloristički stil i detalje svog rodnog kraja kao glavne slikarske motive.
-Slikarstvo nosite u sebi više ili manje, ja volim staviti detalje u total, koji je ujedno i moj motiv. Ja sam krenuo od Iva Dulčića, bio sam oduševljen njegovim stvaralaštvom. Nije lako kad se završi akademija, kad imaš toliko izvora, toliko nadahnuća, nije se lako osamostaliti, doći do vlastitoga izričaja kao u literaturi ili glazbi. Volio sam kolorističko slikarstvo, kubizam, a boja je indivudualna, ovisi o autoru. Ja sam Dulčića gledao kako slika, iz njega su izvirali sakralni motivi, bio sam oduševljen s tim koliko se muči kad dođe pred platno, to je bila kreativna prepotencija, svjedok sam toga - pojasnio je Nobilo.

Luko Paljetak kao suautor ove monografije napominje kako je on svoj dio teksta nazvao 'Slikarstvo sedmog dana', inspiriran biblijskim tekstom iz Knjige postanka.
-Neorenesansnim individualizmom u vremenu post postmodernizma, Nobilo želi istaknuti svoju osebujnost, svoju odabranost proisteklu iz svjesno i nesvjesno razvijane sposobnosti prepoznavanja nebeskog znakovlja na zemlji. On svoj zavičaj osjeća i smatra konkretno i materijalno potpuno svojim, jer to tako i jest. To mu uz pomoć kreativne mašte daje osjećaj moći, ali i prožeto strahovanje za održivost takve prirode - zaključio je Paljetak.

Nobilo isključivo špahtlom nanosi boje i na taj način diktira boje, odnosno jasni su rubovi i naglašeni kontrasti

Isključivo na svim slikama je pejzaš i bilje mediteransko, koje se niže duž cijelog platna, a na poseban način stvara slike, Nadograđuje sliku elementima. Ne crta u prirodi na otvorenom. Ima vlastiti maslinik i vinograd, pravi vino i ulje, srodio se s prirodom.