Siguran grad?

Svakih pola sata u Zagrebu se dogodi neko kazneno djelo – razbojništvo, prevara, ubojstvo, krađa .... Unutar jednog dana policija privede barem pet osoba zbog posjedovanja droge. Ovi, ne baš sjajni podaci, objavljeni su u Izvješću o stanju kriminaliteta za 2007. godinu Policijske uprave zagrebačke. Kao dodatak, došla je informacija da je u prvih šest mjeseci ove godine doijelo pravi val adolescentskih sukoba i uličnog nasilja.

Malo stariji sjećaju se „prodavanja cigle“ na frekventnim udaljenim mjestima u Dubravi i na Peščenici, bilo je žicanja sitnog na Trgaču, preprodaje karata pred kinima i povremenih kvartovskih tučnjava. Nije bilo pametno noću šetati Martićevom, Trnjem i Dubravom zbog snažnih momaka koji su trebali nekome nešto dokazati, no obično se to radilo šakama.

Demokracija nam je donijela našu policiju, koja ne bi trebala pendrečiti kako je to stara običavala na Dinamovim i Ciboninim tekmama protiv istočnih susjeda. No, učinkovitost je nekako opala. Stoga je Donji grad postao mjesto najčešćeg hapšenja prostitutki i njihovih klijenata, posluživanja alkohola maloljetnicima i običnih tučnjava. Protekle se godine na području PU zagrebačke dogodilo ukupno 18.905 kaznenih djela, a riješeno je 51%?!

Gradonačelnik Milan Bandić uporno tvrdi da je Zagreb siguran grad, trčeći svako jutro kraj svoje kuće s tjelohraniteljem. Spominjati noćne pijanke po klupama i parkovima širom grada vjerojatno nije potrebno niti jednom nesretnom susjedu takvih mjesta, a ubojstva usred bijela dana u centru grada, medijski povezivana s organiziranim kriminalom postala su vijesti koje i ne zaslužuju naslovnice.

Prerasta li to Zagreb u svjetsku metropolu, približavamo li se Washingtonu, faktičnom središtu svijeta koje ima vrtoglavu visoku stopu kriminaliteta, a još višu neriješenih slučajeva?

Možda je globalizacija došla i do nas, ne samo putem kina, televizije i Interneta, nego na ulice našeg grada kojim se, još uvijek, može relativno sigurno kretati. U Zagrebu još uvijek djeca idu na vannastavne aktivnosti sama, tramvajem i autobusom, u vrijeme kada se u glavnim gradovima Zapada i roditelji odlučuju za taxi ili ostaju doma. Pitanje je, do kada možemo to sačuvati?

Trenutna gradska vlast na ovo pitanje odgovora nema, što je više nego razvidno iz javnih istupa u kojima se svakodnevne pljačke dućana, kladionica, pumpi i ostalih izvora keša gotovo jednoglasno minoriziraju i prešućuju. Teme su izgradnje grandioznih nebodera, broj kvadrata novih trgovačkih centara i ostali simboli „budućnosti“. No, samo je pitanje vremena kada će domaći „mallratsi“ preuzeti modele ponašanja svojih pandana iz ostalih razvijenih zemalja. Nažalost, naši gradski oci iz udobnosti službenih automobila ne stignu razmišljati o ovim banalnim temama.

A kad štakori izađu na ulice, mjesta za ljude obično ponestane. (METRO)