Recenzija serije Daredevil

Prije no što vam krenem pričati o novoj Marvelovoj superherojskoj seriji, mislim da bi bilo korektno od mene da vam priznam dvije stvari. Prvo, stripove o Daredevilu nisam nikad čitao, što znači da ćete, ako ostanete sa mnom do kraja teksta, ostati uskraćeni za sve one zgodne, ali često beskorisne analize eventualnih odstupanja od originala. I drugo, film iz 2003. godine, ta naširoko popljuvana mrlja u karijeri Bena Afflecka i Colina Farrella, mene je prilično zabavio.

Doduše, imao sam 15 godina kad sam ga pogledao, ali znajući opće razmišljanje o ovom kritičkom promašaju, osjećam se dužnim to spomenuti. E sad, ako smatrate da me ove dvije informacije na bilo koji način diskreditiraju kao 'kritičara', prestanite čitati ovaj osvrt. Ako vas pak zanima zašto jedan tip, koji nije veliki fan superherojskih filmova, koji u životu nije tri stripa pročitao (računa li se Miki Maus?) i kojem je Back to the Future valjda najdraži film ikad, misli da je serija Daredevil najkvalitetnije što je Marvel izbacio pred oči filmsko-televizijske publike, izdržite još tih nekoliko paragrafa.

Dakle, za sve neupućene, Daredevil je serija kojom su Marvel i Netflix odlučili ispraviti nepravdu i Čovjeku bez straha pokloniti dostojnu adaptaciju, ali i zajahati unosan val superherojskih filmova i serija koji posljednjih godina harači svijetom.

No za razliku od svih tih projekata u kojima se više ili manje uspješno upoznajemo s glavnim likovima DC-jeva i Marvelova univerzuma, Daredevil nam, nošen hvalevrijednim drukčijim pristupom, donosi daleko prizemniju, realističniju, racionalno prihvatljiviju priču za progutati. Da budemo jasni - ne radi se o tome da glavni junak ne maše božanskim čekićem, ispucava mreže iz zapešća ili trči 300 kilometara na sat.

Radi se o drukčijem pristupu materijalu i davanju iznimno dobrodošle doze realizma bez gubitka jednoga grama one stripovske magije zbog koje Kapetan Amerika, Hulk ili Iron-Man tako dobro prolaze na kinoblagajnama.

Više pročitajte na FAK portalu.