Recenzija filma Reality

Pored uobičajenog značenja, riječ "reality" u posljednjih je deset-dvadeset godina dobila još jedno koje se odnosi na onu abominaciju od TV programa za dokone ljude koji gledaju druge dokone ljude dok ne rade ništa. S oba značenja autor se nadrealnih filmova Quentin Dupieux (Rubber, Wrong) poigrao u svom novom filmu, ali mu je dodao i treće. U filmu je Reality naslovna junakinja, a riječ postaje (hipstersko) ime.

Ako me pitate da vam nekako približim film, ne znam kako bih to uspio. Rekao bih puno toga, puno sirovih podataka, kao da film stilom podržava 80-e, da je smješten u Los Angeles i okolinu, ali da njegovi likovi govore francuski, da je apsurdan, da je prepun neočekivanih momenata i posveta drugim filmovima i autorima.

Na kraju ne bih rekao ništa što bi potencijalnog gledatelja pripremilo za susret s filmom. Možda je najbolji opis referenca na dva tipa filma, na višeslojne mozgolomke s različitim nivoima priče (tu jednako upadaju i art filmovi poput Mullholland Drive i komercijalniji poput Inception) s jedne strane i na hyperlink "sve je povezano" drame (Magnolia) s druge. Dakle, centralni likovi iz jedne apsurdne priče u filmu će se pojaviti na rubnim dijelovima druge.

Zapravo, pomislite na Davida Lyncha kako režira produžene i povezane Monty Python skečeve ili na Pythonovce kako rastavljaju i sastavljaju Lynchev film. Dobro, možda nije tako dobro kako se iz opisa čini, ali je svakako "vožnja" vrijedna vašeg vremena.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.