Recenzija filma Mrska osmorka

Popularni kvintesencijalni postmodernist/majstor pastiša/plagijator (kako za koga) Quentin Tarantino vratio nam se u kina s Mrskom osmorkom, svojim osmim dugometražnim igranim filmom (ako mu prvi, kojeg se očito srami, ubrojimo u srednji metar).

Poslije nešto predomišljanja nakon što mu je scenarij početkom 2014. procurio na internet, ipak se odlučio za snimanje još jednog (između ostalog) revizionističkog iliti antivesterna nakon što nas je 2012. počastio odličnim Odbjeglim Djangom. Unatoč konstantnim kontroverzama oko njegovog prikaza nasilja, neki kod Tarantina iščitavaju redovitu temeljnu moralističku preokupaciju pa nakon girl powera u Otporan na metke i sladostrasne antinacističke osvete u Nemilosrdnim gadovima izgleda da je u zadnje vrijeme redatelj posvećen prikazu američkih crnaca koji uzvraćaju udarac, dok će drugi ipak reći da se tu jednostavno radi o njegovom omažu različitim strujama B-filmova, odnosno pod zadnje tzv. blacksploitationu.

Bilo kako bilo, ovaj put u središtu priče koja se događa najviše desetljeće poslije Američkog građanskog rata srećemo umirovljenog crnog bojnika vojske Unije Marquisa Warrena (Samuel L. Jackson) u novoj karijeri lovca na glave koji u pokušaju spašavanja žive glave od mećave negdje u američkom gorju (navodno Wyoming, iako to u filmu nikad nije precizirano) žica prijevoz u kočiji koja već prevozi drugog lovca na glave, Johna „Vješaoca" Rutha (Kurt Russell) i njegov najnoviji plijen vrijedan 10 tisuća dolara, opaku Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh), koju po svom običaju drži živu jer voli vidjeti svoju lovinu kažnjenu kako zakon zapovijeda, na vješalima.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.