Priroda rada i rad prirode

Zamislite stroj koji izravno izdvaja ugljikov dioksid iz zraka i priprema ga za dugotrajno skladištenje u tlu. Za njegovo osmišljavanje, izgradnju, postavljanje, rad i održavanje potrebni su energija i ljudski rad, a ti troškovi ulaze u konačnu cijenu stroja. Što ako je taj stroj zapravo stablo? Njegovo djelovanje omogućuju raznoliki biotički i abiotički sustavi koji djeluju na različitim prostornim i vremenskim skalama, ali njihov doprinos uglavnom ne prepoznajemo kao rad.

Ova ideja predstavlja potpuno novi konceptualni okvir za promišljanje ekonomskog vrednovanja usluga ekosustava (ESV), skupa metoda kojima se koristi što ih ljudi dobivaju od ekosustava izražavaju u novčanoj vrijednosti, čak i kada se tim uslugama ne trguje na tržištu.

Novi okvir postavljaju znanstvenici Mario Reinaldo Machado, Helen M. Rosko, Alex A. Moulton i Zherong Zhang u radu "The labor of nature/the nature of labor", objavljenom 2026. u časopisu Global Environmental Change. Autori polaze od teze da postojeći pristupi prepoznaju vrijednost usluga koje priroda pruža, ali ne i reproduktivni rad kojim se ekosustavi stvaraju i obnavljaju. Zato predlažu da se prirodu promatra kao aktivnu nositeljicu rada, umjesto samo kao zalihu kapitala iz koje proizlaze korisne usluge.

Vrijednost prirode i priroda vrijednosti

Vrednovanje usluga ekosustava razvijeno je kako bi koristi poput oprašivanja, regulacije klime, pročišćavanja vode ili zaštite od poplava postale vidljive u ekonomskim i političkim odlukama. Utjecajni rad "The Value of Nature and the Nature of Value", objavljen 2000. u časopisu Science, polazi od tvrdnje da su ekosustavi kapitalna imovina koja, ako se pravilno održava, stvara tok korisnih dobara i usluga.

Machado i suradnici pak smatraju da takvo vrednovanje počiva na dvjema povezanim, a pogrešnim pretpostavkama. Prva je podjela na ljudsko društvo i prirodu kao odvojene sfere, što povezuju s kartezijanskom tradicijom zapadne znanosti. Druga je nepotpuno razumijevanje veze između rada i vrijednosti: ekosustavima se pripisuje ekonomska vrijednost, ali se procesi kojima se ta vrijednost stalno obnavlja ne prepoznaju kao rad.

Prema toj kritici, šuma se zamišlja kao zaliha prirodnog kapitala, a pohrana ugljika, hlađenje, stvaranje tla i reguliranje vode kao usluge koje iz nje proizlaze. Takav prikaz može učiniti prirodu vidljivijom državama i tržištu, ali i prikriti procese kojima se ekosustav održava. Priroda se pojavljuje kao imovina kojom treba upravljati, dok njezino stalno obnavljanje ostaje izvan izračuna.

Doprinosi prirode ljudima: reproduktivni rad prirode

Autori ipak priznaju da se područje vrednovanja prirode promijenilo. Uz monetarne procjene razvijeni su pristupi koji uključuju društvene, kulturne, relacijske i druge vrijednosti. Okvir "doprinosi prirode ljudima", koji je 2018. predstavila skupina autora okupljena oko Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES), nastoji obuhvatiti različite sustave znanja i načine na koje ljudi zajedno s prirodom stvaraju te doprinose.

Središnja je paralela rada usporedba prirodnih procesa s kućanskim, skrbničkim, neformalnim i neplaćenim radom. Takve aktivnosti održavaju ljude i društva te omogućuju formalnu proizvodnju, iako se velik njihov dio ne razmjenjuje na tržištu i ne ulazi u plaćeni rad. Machado i suradnici tvrde da na sličan način ekonomski sustav ovisi o sposobnosti prirode da obnavlja tlo, vodu, biomasu i druge uvjete proizvodnje, a te procese uglavnom tretira kao besplatnu podlogu gospodarstva.

"Rad prirode" definiraju kao fizičko djelovanje biotičkih i abiotičkih čimbenika koji proizvode i obnavljaju ekosustave. Kao primjere navode dabrove koji gradnjom brana mijenjaju tokove i staništa, velike grabežljivce koji utječu na brojnost i ponašanje drugih životinja te stabla koja fotosintezom vežu ugljik. Istraživanja potvrđuju da dabrove brane u određenim riječnim sustavima mogu ubrzati oporavak usječenih vodotoka, ali svrstavanje takvih procesa u kategoriju "rada" ostaje teorijska odluka autora, a ne rezultat tih ekoloških istraživanja

Plaća za poljoprivrednike i prirodu

Prema autorima, ESV određuje cijenu prirode kako bi je učinio podložnom tržištu. Eksploatacija se time svodi na pitanje ulaganja i upravljanja imovinom, premda je po autorima riječ o neplaćenom reproduktivnom radu i redistribuciji. Dobrovoljno sudjelovanje korporacija, koje povezuju s greenwashingom, nije dovoljno: obnovu treba financirati javnim novcem, porezima i kaznama najvećim onečišćivačima. Rad prirode zato je pitanje politike i moći.

Kao primjer predlažu preusmjeravanje američkih poljoprivrednih potpora: kazne velikim proizvođačima i onečišćivačima financirale bi temeljni dohodak za mala i srednja gospodarstva koja čuvaju tlo, uzgajaju pokrovne usjeve i primjenjuju rotacijsku ispašu. Plaćanja smatraju naknadom poljoprivrednicima i prirodi za nevidljivi reproduktivni rad. Priznaju da i mala gospodarstva mogu štetiti okolišu te, pozivajući se na pregled iz 2020., ističu potrebu za trajnim financiranjem i stručnom podrškom.

Glavni doprinos rada nije nova procjena vrijednosti prirode, već promjena pitanja. Umjesto izračunavanja cijene pojedine usluge ekosustava, autori ispituju zašto ekonomija prepoznaje rad utjelovljen u vrijednosti koju proizvode ljudi, ali ne i rad prirode. Raspravu tako premještaju s određivanja cijena i upravljanja prirodom kao kapitalnom imovinom na eksploataciju neplaćenoga ljudskog i prirodnog reproduktivnog rada te redistribuciju novčane i metaboličke vrijednosti. Ne propisuju konkretan politički put, nego otvorenima ostavljaju pitanja tko može zastupati prirodu, tko priznaje njezin rad i tko odlučuje o rezultatima takve redistribucije.