Odakle odjednom tolika sloga u Europi?

"Kad već moram voditi rat, onda najradije protiv neke koalicije", navodno je svojevremeno izjavio Napoleon. Bilo je to doba kada je doduše cijela Europa bila protiv Francuske. Ali tadašnje europske sile je bilo lako međusobno posvađati i okrenuti ih jedne protiv drugih. I tako su one onda lako padale, poput pločica domina.

Ma koliko taj poučak bio uvjerljiv: kada je riječ o Brexitu, zaključak francuskog cara ovdje ne važi. Fleksibilno, dobro uigrano kraljevstvo sa svojim strukturama donošenja odluka koje su uvježbavano stoljećima, na putu je jadnog osipanja. Nasuprot tome se klimava "koalicija" Europska unija, koja inače ima tako velikih problema oko bilo čega uspostaviti zajedničku poziciju, pokazuje izuzetno jedinstvenom. Ma koliko ogorčeno se u EU-u vode rasprave oko različitih reformskih planova, i ma koliko se predsjednici država i vlada po cijele noći natežu oko pronalaženja nekog kompromisnog rješenja, kada se radi o uvjetima izlaska Velike Britanije, svih ostalih 27 zemalja članica stoji kao jedan, tako složno da, kako se kaže, između njih ne bi stao ni list papira.

EU nevoljena na Istoku? - To je zabluda

Ova promjena uloga je razlog za određeni skromni optimizam. Čini se da se u posljednjih 200 godina ipak nešto promijenilo. No ipak ne treba očekivati da će sada europskim kontinentom prostrujiti neki novi impuls i da će brojni euroskeptici promijeniti svoje mišljenje.

Kada su se odluke donosile u Moskvi

Kritičari, prije svega oni na istoku EU-a, i ne razmišljaju o nekakvom izlasku iz Unije, kao što se to često pogrešno interpretira. Baš suprotno. U Poljskoj, čija se desna vlada trenutno ponajviše svađa s Bruxellesom, 75 posto građana želi svakako ostati u EU. To je jedna od najvećih takvih vrijednosti u čitavoj Europi. A četiri od petoro Mađara u zemlji Viktora Orbana su uvjerena da članstvo u EU-u njihovoj zemlji više koristi no što im šteti. Čak i među posebno skeptičnim Česima dvostruko je više onih koji bi rado u Uniji ostali od onih koji žele izaći.

No to baš i nije neki razlog za optimističan pogled u budućnost. Većina istočnih Europljana u stvari želi neku drugačiju Uniju od primjerice Francuza, Nijemaca ili Španjolaca i Talijana. Ove istočnoeuropske nacije su, za razliku od onih zapadnih, nastale svojevremeno u borbi protiv središnje vlasti u Beču, Sankt Peterburgu ili Istanbulu - kao neka vrsta stranaka koje se za svoja prava moraju izboriti u sporu s drugim strankama. Slično je bio organiziran i Varšavski pakt: važne odluke su se donosile u Moskvi. Zadatak pojedinih političkih elita je bio u toj konstelaciji izvući što je više moguće za vlastitu naciju.

Stoga cilj euroskeptika nije uspostava neograničenog nacionalnog suvereniteta. U sve nesigurnijem svijetu se najava potpune samostalnosti asocira prije svega s izolacijom - pogotovo kada je riječ o malim nacijama koje se većinom mogu naći na istoku kontinenta. Doduše je moguće da se i tu povremeno sa zanosom govori o nekim boljim prošlim vremenima, kada se naizgled moglo samostalno odlučivati i ni na koga se nije moralo obazirati. Ali u stvarnosti takvih vremena u Istočnoj Europi nikada nije bilo. Zbog toga se, za razliku od Britanaca, tako nečega tamo nitko i ne može prisjećati. A čak i nasljednicima velikog imperija pomalo postaje sve jasnije da suverenitet u vrijeme globalizacije nije ono što je nekada bio i da nikakav premijer, bez obzira koliko on vješt bio, ne može čarobnim štapićem učiniti da globalna kriza nestane.

Na taj način Brexit u stvari prije jača jedinstvo Unije ili ga u najmanju ruku ne ugrožava. Ali kada se radi o sljedećem koraku, o produbljivanju Unije, o njezinom daljnjem razvoju u pravcu privredne i monetarne unije, o zajedničkim institucijama, tu su i politika i veći dio javnosti, prije svega u većim i jačim istočnoeuropskim zemljama, skeptični. Samo Slovačka, Slovenija, Latvija i Estonija su iznimke.

Napetosti uzduž osovine sjever-jug

Ne teži se stvarnoj moći i oblikovanju politike. To objašnjava zašto u natezanju oko najvažnijih funkcija u Uniji niti jedna istočnoeuropska zemlja nije prijavila nekog svog kandidata. Većina istočnih Europljana Europu ne zamišlja kao neku zajedničku momčad, nego kao polje na kojem se igraju igre. Kada jedni, kao sada Britanci, to polje napuštaju, onda to ne doživljavaju kao odlazak jednog suigrača. Iz njihove perspektive je prije svega na igralištu jedan konkurent manje.

Kod uvjerenih Europljana takvo shvaćanje EU-a dovodi do toga da im zvone sva zvona na uzbunu. Ono, naime, lako može dovesti do jačanja konkurentske borbe oko resursa i time indirekto ojačati snage koje se protive bilo kakvoj EU. Ukoliko Istok ostane, to još ne znači da nitko neće otići. Na jugu Europe, recimo u Italiji, strah od samostalnih nacionalnih poteza je manje izražen no na Istoku. Budu li u konkurentskoj borbi zemlje oko Sredozemnog mora satjerane u kut, Unija bi se mogla početi raspadati uzduž osovine sjever-jug.

Jer nisu danas na Istoku Europe oni, koji se osjećaju gubitnicima ujedinjenja Europe, već u Italiji ili Grčkoj. Za Europu u eri nakon Brexita to nije lijepa perspektiva. Koliko će ona biti nelijepa, pokazati će se u natezanju oko višegodišnjeg financijskog okvira i prilikom potrage za milijardama koje bi mogle nedostajati u slučaju tvrdog Brexita. Malo je vjerojatno da će Europom prostrujati neki novi impulsi. Vjerojatnije je da će se doći do potresa posvuda u Europi.