Njemački prijevod francuske „l'Europe“

Novi njemački ministar vanjskih poslova, socijaldemokrat Heiko Maas je čak istog dana kad je položio zakletvu kao ministar odletio u Pariz, a ni kancelarka nije dugo čekala. Jedva dva dana nakon ponovnog izbora za kancelarku je ovog petka (16.3.) u Parizu. Sa sobom je povela i ministra financija Olafa Scholza jer će se prije svega razgovarati o financijama. A francuski predsjednik Macron treba dobro slušati da bi uočio eventualna razilaženja u mišljenjima između kršćansko-demokratske kancelarke i njezinog ministra iz SPD-a.

Francuski predsjednik je u svom govoru na sveučilištu Sorbonnei objavio svoju viziju reformi u Europi. U potrazi za novom njemačkom vladom je morao dugo čekati primjeren odgovor iz Berlina, makar su se od pojedinih predstavnika njemačkog CDU-a i SPD-a već čula mišljenja - koja su bila prilično proturječna. Doduše novi ministar financija Scholz je bio suzdržan jer dobro zna da se od njega u Njemačkoj očekuje nastavak solidne (neki će reći: škrte) politike koju je vodio njegov prethodnik Wolfgang Schäuble. Ali neki drugi njemački socijaldemokrati poput bivšeg predsjednika stranke Martina Schulza su susretljivost francuskim prijedlozima maltene postavili kao uvjet za novu veliku koaliciju. I ministar vanjskih poslova Maas je u srijedu u Parizu izjavio kako je došao „konačno prihvatiti ruku koju je ispružio Emmanuel Macron sa njegovim prijedlozima za obnovu Europe."

Radi se o mnogo novca

Ali o čemu se uopće radi? Macron prije svega predlaže veliki budžet za investicije i zajedničkog ministra financija eurozone. Njemački CDU i na jedno i na drugo gleda kritično. Merkel želi da glavna odgovornost za financijsku politiku i dalje ostane kod nacionalnih država, a i nakon što je opet postala kancelarka je na tv-postaji ZDF izjavila da je „ono što mi ne želimo preklapanje jamstava i odgovornosti ili da se (državni) dugovi jednostavno pretvaraju u zajedničke a da se ništa ne čini na konkurentnosti". I zaključila: "Tu se ništa neće promijeniti." Pojednostavljeno rečeno: Njemačka nema namjeru plaćati dugove Francuske i drugih zemalja, a da nešto ne dobije zauzvrat.

Već zbog svoje spremnosti da Njemačka uplaćuje više u europski proračun je Merkel odmah doživjela oštru kritiku i od njemačkih liberala i populističkog AfD-a. Ekonomski stručnjak Clemens Fuest, direktor minhenskog instituta Ifo, u tome vidi „bianco ček" financijski slabim članicama eurozone da sav svoj teret prebace na Njemačku. „Najveća greška je ustati i reći: mi želimo više plaćati." To je „nevjerojatno nemarno i lakomisleno", misli Fuest.

Daniel Caspary, predsjednik kluba zastupnika CDU/CSU u Europskom parlamentu, nije siguran niti da su Macronovi prijedlozi baš toliko popularni i u Francuskoj. „Kada je riječ o novcu, onda će i Francuzi radije stati na kočnicu", rekao je Caspary radijskoj postaji SWR. Jer trostruko veći europski proračun kakav traži Macron je potpuno pretjeran zahtjev.

No i Caspary upozorava da to ništa ne mijenja na želji i Pariza i Berlina da ojačaju Europsku uniju. I Angela Merkel je prije nekoliko dana još jednom upozorila kako je Europa u mnogim područjima „previše slaba i previše polagana". To želi promijeniti i to neće ići bez sloge s Francuskom, u tome se slaže sa Macronom. „Ne vjerujem ni sekunde da europski projekt može imati uspjeha bez ili čak protiv volje Njemačke", izjavio je i Macron za list Frankfurter Allgemeine Zeitung. „Mi smo potpuno ovisni jedni o drugima."

Različiti - i dobro je da je tako

Da se upravo Njemačka i Francuska moraju složiti i zajednički djelovati u Europskoj uniji nije samo stvar toga da su to najveće zemlje zone eura. Čak nije niti riječ o tome da su oni baš najveći prijatelji, misli Stefan Seidendorf, zamjenik direktora Njemačko-francuskog instituta u Ludwigsburgu. Ali upravo razlike te dvije zemlje mogu biti od koristi čitavom EU-u: „Suradnja s Francuskom je osobito uspješna i zbog toga jer je Francuska tradicionalno drugi pol Njemačkoj", misli Seidendorf. A kad se Njemačka i Francuska o nečemu slože, onda je to kompromis koji je manje ili više prihvatljiv za gotovo sve druge zemlje Europe. „To je dobit ovog posebnog odnosa koji se nastavlja do današnjih dana s obzirom da se mnogi europski sukobi mogu naći u odnosu Njemačke i Francuske pa onda i njemačko-francuski kompromis lako može biti i europski."

No i Seidendorf se pita predstavljaju li Njemačka i Francuska još uopće želje drugih. Uspon desničarskih populističkih i euroskeptičnih stranaka gotovo posvuda u Europi kao što se nedavno vidjelo i u Italiji bi mogao značajno otežati sve pokušaje veće integracije Europe. A osobito kada je riječ o doseljenicima je Angela Merkel u tolikoj mjeri usamljena u čitavoj Europi da ona još jedva da može naći nekakve saveznike za „novi poticaj Europi" kako ga ona vidi.

Ali ovaj posjet Parizu je za novu i staru njemačku kancelarku još jedan lagan i ugodan susret. Nakon Francuske ona namjerava posjetiti i Poljsku gdje će tek moći osjetiti poteškoće koje stoje pred svakom ambicijom za reformu Europe.