Može li geoinženjering spasiti planet?

Geoinženjering ili klimatski inženjering je niz namjernih i velikih zahvata u Zemljin klimatski sustav s ciljem smanjenja globalnog zatopljenja i promjene klimatskih prilika. Obuhvaća namjernu promjenu klime pomoću tehnologije.

Uglavnom se radi o traženju metoda za smanjenje ugljikovog dioksida u atmosferi i kontrole sunčevog zračenja.

Ugljikov dioksid smatra se uzrokom klimatskih promjena te je jedan od stakleničkih plinova iz atmosfere. Neke od ideja bile su: hvatanje ugljkovog dioksida direktno iz zraka, zasipanje Arktika česticama prašine, raspršivanje sulfatnih čestica u atmosferu (kako bi one djelovale kao svojevrstan štit, minijaturni reflektori koji bi odbijali dio sunčevog zračenja i time snizili temperaturu) te unošenje velike količine željeza u oceane (kako bi se ubrzao rast algi sposobnih za veliku apsorpciju plinova).

Dva tipa geoinženjeringa

Panel UN-a raspravljao je o dva tipa geoinženjeringa: upravljanju solarnim zračenjem i uklanjanju stakleničkih plinova, ali u izvješću nema preporuke da li te metode koristili ili ipak ne.

Smjernice glede geoinženjeringa se očekuju u narednom izvješću 2022.

IPCC je u svom izvješću 2007. čvrsto zaključilo da je uglavnom teško dokazati pozitivne učinke geoinženjerstva.

Jedan oblik geoinženjeringa pokušava ukloniti stakleničke plinove iz atmosfere koji su posljedica ljudske aktivnosti, kao što je ugljični dioksid, te ih sigurno spremiti bez izazivanja dodatne štete. Drugi je "upravljanje sunčevim zračenjem", koji pokušava regulirati količinu sunčeve energije koja dolazi do površine Zemlje.

Najzastupljenija ideja provedbe ovog drugog oblika geoinženjeringa, nazvana stratosfersko ubrizgavanje aerosola (SAI - Stratospheric Aerosol Injection), uključuje oslobađanje aerosola, mješavine finih čestica ili tekućina u visokim slojevima atmosfere, kako bi se dio sunčeva zračenja reflektirao nazad u Svemir te se na taj način pomoglo rashlađivanju planeta.

Klimatski modeli su se do sada uglavnom bavili pitanjem kako bi upravljanje sunčevim zračenjem promijenilo prosječnu temperaturu na planetu, no modeli na superkompjutorima su postali sofisticiraniji glede predviđanja u varijacijama od Zemljinih polova do ekvatora te između hemisfera, tvrdi Govindasamy Bala, vodeći autor studije Indijskog instituta za znanost.

Ti modeli također mogu bolje predvidjeti kako geoinženjering može promijeniti količinu oborina, kiše i snijega, tj. istovremeno kontrolirati i temperaturu i padaline.

Ljudi bi, na primjer, mogli ispustiti sulfatne aerosolne čestice u stratosferu, 20 do 25 kilometara iznad površine Zemlje kako bi se što više sunčeve svjetlosti reflektiralo natrag u svemir, što bi smanjilo globalnu temperaturu.

Negativne posljedice

No, to ima i neželjene posljedice, a to je smanjenje prosječne količine padalina te bi se onda moralo ići na "stanjivanje cirusa",  paperjastih vlaknastih, koprenastih ili čupavih oblaka sastavljenih od ledenih kristalića.

Cirusi se pojavljuju u umjerenim zemljopisnim širinama na visini između pet i 13 kilometara te spadaju u visoke oblake. Cirusi nisu oborinski oblaci.

"Pitanje je samo da li to želimo ili ne. To uključuje neizvjesnost, moralna i etička pitanja", rekao je Bela.

Paulo Artaxo, fizičar s Sveučilišta Sao Paulo, izvješće je interpretirao na način da se još uvijek naglašava oprez kada je u pitanju geoinženjering.

"U stvari poruka je manje više ista kao i u prijašnjim izvješćima. Znanost još nije sazrela", rekao je Artaxo.

"Društvo mora razmotriti da li su neželjene pojave koje prate geoinženjering preozbiljne da bi se iskušala bilo kakva strategija", dodao je.

Prije nekoliko godina, tim istraživača na čelu s Christopherom Trisosom iz National Socio-Environmental Synthesis Centre na Sveučilištu Maryland u SAD-u modelirao je učinke naglih promjena u potencijalnim dugoročnim geoinženjerskim projektima.

Znanstvenici su zamislili scenarij u kojem bi se SAI projekt provodio do 2070. godine, a zatim se naglo ugasio zbog, najvjerojatnije, prevrtljive politike. Korištenjem simulacije geoinženjerskog klimatskog modela, nazvanog Geoengineering Model Intercomparison Project ili GeoMIP, ustanovili su da bi takva brza promjena smanjila globalnu biološku raznolikost više od samog globalnog zatopljenja.

Razlog tome je brzina ili stopa klimatske promjene.

"Kako se klima mijenja, odgovarajući uvjeti potrebni za otpornost neke vrste premještaju se Zemljom, potičući kretanja vrsta kao odgovor na klimatske promjene", pišu autori. "Zapravo, vrste koje ne prate premještanje klimatskih područja mogu izumrijeti, usprkos pogodnim klimatskim uvjetima prisutnim negdje drugdje."

Sve dok su klimatske promjene dovoljno postupne ili dovoljno spore, vrste se mogu prilagoditi.

Mjera brzine kojom se specifični uvjeti premještaju planetom naziva se "klimatska brzina". GeoMIP model je predvidio da su te brzine puno veće kod antropogenih projekata SAI od onih predviđenih za globalno zatopljenje, što znači da vrstama ostaje puno manje vremena za prilagodbu i zbog toga bi se suočile s višim stopama izumiranja.

Zanimljivo, spomenuti tim je utvrdio kako bi učinak brzog završetka dugoročnog projekta SAI bio pogubniji od samog pokretanja, budući da su klimatske brzine "na kraju projekta krajnje ekstremne u biološki najraznovrsnijim područjima kao što su tropski oceani, Amazona, Afrika i Euroazija te u polarnim područjima".

Dakle, iako bi nam tehnologija mogla riješiti problem globalnog zagrijavanja, to neće moći napraviti bez narušavanja biološke raznolikosti odnosno smanjenja broja postojećih vrsta.

Leticia Cotrim da Cunha, oceanografkinja na sveučilištu u Rio de Janeiru, kazala je da se u izvješću UN-a veće povjerenje polaže u metodu uklanjanja ugljikovog dioksida, a kao metode se spominje korištenje golemih strojeva za filtriranje CO2, "hvatanje" emisija stakleničkih plinova koji se ispuštaju iz tvornica te pošumljavanje i poticanje rasta biljaka u oceanima.

"Ne možemo nastaviti ispuštati CO2 jednako kao i do sada i samo pokušavati otkloniti višak tog plina iz atmosfere. Trebao bi nam dodatni planet za sav CO2", rekla je Cunha.

Temeljem Pariškog sporazuma zemlje su obećale održavati globalno zatopljenje na do dva stupnja Celzija iznad temperatura u vrijeme industrijskog doba s ciljem da to bude ne više od 1,5 stupnja Celzija.