Magična veza filma i svjetla

Je li je uopće moguće ispričati povijest kina ne uzevši pritom u obzir povijest svjetla? Naravno da nije. Bez svjetla nema kina, bez svjetla nema predstave, nema projekcije, nema osvijetljenog filmskog platna. Postoje filmovi bez glumaca, filmovi bez glazbe ili tona - ali nema filmova bez svjetla.

Unatoč tome je ovaj, za povijest filma toliko bitan aspekt, u literaturi o filmu i kinu često bio zanemaren. Režiser i publicist Richard Blank tu predstavlja iznimku. U svojoj knjizi "Film i svjetlo. Povijest filmskog svjetla je povijest filma" Blank se bavi upravo tom vezom. "Postoji mnoštvo knjiga o režiserima, glumcima, filmskim studijima i filmovima koji su u njima nastajali, piše se o njihovim sadržajima i žanrovima, nerijetko s napomenama o svjetonazoru koji se tu zastupa. Ali o razvoju filmskog svjetla u biti postoje samo dva kratka teksta."

Hollywood umjesto New Yorka

Svoju priču o filmskom svjetlu Blank počinje u ranom Hollywoodu. U početku se snimalo na dnevnom svjetlu, potom su pridodavani prirodni izvori svjetla, kasnije i umjetni. Između ostalog je i to bio jedan od razloga zbog čega se filmska industrija već vrlo rano iz relativno mračnog New Yorka preselila u Los Angeles. Tamo, na zapadnoj obali u Kaliforniji, filmaši su imali na raspolaganju svakog dana brojne sate postojanog i jakog sunčevog svjetla. To je bilo dobro za rad. Ali tek se glasoviti redatelj David Wark Griffith odvažio u svojim filmovima svjetlo upotrijebiti i kao umjetničko izražajno sredstvo, kaže Richard Blank. A Cecil B. DeMille je potom bio taj koji je na neki način "utvrdio" pravila korištenja svjetla koja su kasnije dugo vremena važila kao nepisani zakoni u Hollywoodu, a djelomice su to i dan danas.

"DeMille je revolucionirao holivudski film time što je razvio način pričanja priča onako kako se to i danas često čini. On je uveo strukturu u kojoj postoje glavni junak, njegov neprijatelj, njihov sukob i na kraju happy end", tvrdi Blank. U tu svrhu je DeMille razvio i sasvim nov način korištenja svjetla. Kada su potom 1920-ih godina veliki holivudski filmski studiji pretvoreni u dionička društva i otišli na burzu to je postao standard. Tada je naime razvijen sustav pravila koja je trebalo slijediti kako bi filmovi bili komercijalno uspješni - jer film se pretvorio u veliki business. Eksperimenti su postali suviše rizični i takoreći "zabranjeni".

Svjetlo svuda oko nas

Bio je to trenutak rođenja ne samo holivudskog filma već i tipičnog holivudskog svjetla gdje su sunce ili umjetna rasvjeta sve ravnomjerno osvjetljavali. "Ti prirodni izvori svjetla su bacali sjene samo u jednom smjeru. Glumci su uvijek bili osvjetljavani sprijeda", piše Blank. A kako se Hollywood razvio u najmoćnijeg igrača međunarodne filmske industrije, taj način osvjetljavanja je postao dominantnim na svjetskom filmskom tržištu. Djelomice je on to još i danas: ne samo u velikim holivudskim produkcijama već i u tako popularnim američkim televizijskim serijama je sve gotovo uvijek obasjano jasnim i ravnomjerno raspoređenim svjetlom.

Ali naravno da tamo gdje postoje neka više ili manje uvriježena pravila, postoje i oni koji ih krše. Što se svjetla tiče, ta kršenja dolaze najčešće iz Europe. Tamo se već od samog početka isprobavao drugačiji način rasvjetljavanja, u mnogim filmskim studijima se sa svjetlom eksperimentiralo. U Njemačkoj su snimatelji i redatelji bili upravo opsjednuti idejom stvaranja nove, njihove osobne realnosti na filmskom platnu. Njemački ekspresionistički film je u svoje vrijeme bio filmska mjera svih stvari.

Kasnije su i u Hollywoodu upravo emigranti iz Europe bili ti koji su unutar sustava kršili uvriježene uzuse i prekoračivali ustaljene granice. Ali i tu je naravno osobni karakter redatelja igrao veliku ulogu. Tako je primjerice Fritz Lang, jedan od velikana njemačkog i europskog ekspresionističkog filma, čiji se "Metropolis" i danas ubraja u filmske klasike, već svojim prvim holivudskim filmom "Fury" pristao na pravila igre koja su vladala "tvornicom snova" na obroncima iznad Los Angelesa.

Europa je (bila) drugačija

Dok je Hollywood dakle slijedio pravila koja su jamčila dobru zaradu na filmovima, u Europi je s vremena na vrijeme dolazilo do faza u kojima su se režiseri odmicali od ukočenog i naoko realističnog načina korištenja svjetla u filmu. Nakon Drugog svjetskog rata je najprije talijanski neorealizam djelomice dao nove impulse, mada su neki od njih nastali i iz nužde: budući da je nedostajalo filmske tehnike i opreme, filmaši su morali improvizirati i eksperimentirati. Ali to je istovremeno bio i svjesni koncept: pričale su se priče o turobnoj realnosti nakon rata pa tu nije bilo mjesta za neke fine i suptilno osvijetljene scena na setu. Kasnije su došli francuski režiseri poput Jeana-Luca Godarda i Francoisa Truffauta, koji su u okviru svog "Nouvelle Vague - novog vala" eksperimentirali s prirodnim svjetlom.

Danas se situacija međutim promijenila. Kada se radi o filmskom svjetlu, malo se eksperimentira, smatra Richard Blank. Postoje neke iznimke, poput danskog autora Larsa von Triera ili hongkonškog redatelja Wonga Kar-Waia, ali main-stream je drugačiji. "Mi o tome možemo misliti što hoćemo", piše Richard Blank u svojoj knjizi, i pod "mi" misli na filmaše izvan pogona Hollywooda, "ali na apsurdnom fiksiranju pojma realnosti u holivudskom filmu redatelji danas malo mogu izmijeniti".