Josip Botteri Dini: Zagreb 1964.-1968. godine studija na ALU

Josip Botteri Dini, akademski slikar i donedavni profesor na splitskoj Akademiji likovnih umjetnosti suvremeni je hrvatski likovni umjetnik s iznimnim ugledom, autor opsežnog i slojevitog opusa, izlagao na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu, djela mu se nalaze u nizu muzeja i galerija

Kako je počelo i kako je teklo Vaše školovanje na zagrebačkoj ALU?

1964. godine, početkom ljeta, doputovao sam u Zagreb, noćnim vlakom iz Splita, kako bih polagao prijamni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, u Ilici 85.

Zagreb mi je drag i danas, ali i tada, s puno nade i sanjarija bio je moj Paris, mjesto mojih slikarskih težnji. Možda sam više očekivao od ljudi. Mnogo je vremena moralo proteći, kako bih uvidio,spoznao, da samo u tišini svoje samoće mogu vidjeti onaj istinski svijet za kojim tragam. Jer dok sam tragao za umjetničkom istinom, pokazalo se, kako i svi drugi, jednako žive u potrazi za vlastitošću i odmjeravaju „svoje pronalaske", u našem slučaju umjetnička iznašašća-djela, sa svojim suvremenicima i vode tihu a ponekad i glasnu borbu oko prvenstva, uspjeha, ugleda. Sve se često završava u taštini samodostatnosti, klanskim podjelama i zaštitama grupa, koje ih pojedinačno ili kao skupinu izdiže za neko vrijeme nad ostalima. Nije moguće ne spomenuti i političke i ideološke grupacije i podjele, koje ni danas nisu završile i koje često i neprestano ometaju kontinuitet hrvatske duhovnosti i kulture.

Može li se biti sam? U meni se dogodio taj, rekao bih blagoslovljeni zov samoće. Drugi blagoslov koji me u toj samoći prati jest radinost, koja me ustrajno drži i kojoj postojano pristajem biti spreman na sve izazove.

Posebnu milost i blagoslov osjećam zbog nadahnuća koja dobivam iz knjige Sv. Evanđelja. Sveto Pismo oživljava moju stvaralačku snagu. Blagoslov obitelji, zdravlja, prijateljstava, blagoslov mnogih koji podržavaju moje djelo. Sve to olakšava životni križ koji sa mnom prolazi i moj životni put.

Svakako se sjećate profesora?

U vremenu u kojem studiram slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji predaju velika imena hrvatske likovne umjetnosti, kipari: Ž.Janeš, A.Augustinčić, F.Kršinić, V.Radauš, I.Sabolić, G.Antunac, V.Michieli, zatim slikari: K. Hegedušić, Vj.Parać i Dalibor Parać, F.Kulmer, Lj.Ivančić, Đ.Tiljak, A.Mezdjić, Detoni, O.Postružnik, I.Režek, M.Stančić, grafičari: F.Paro, F.Baće, A.Kinert,. Tu su i Sumerbeker, Z.Meštrović, predavači tehnologije, pismo predaje Lj. Škrnjug.

Povijest umjetnosti predaju A.V.Mihičić,M.Peić a estetiku D.Grlić. NA Akademiji je sa svojim atelijerom neprestano prisutan Marino Tartaglia. Akademija je mjesto otisaka mnoštva duhova koji su tu prolazili. Profesori su svojim osobnim stavovima a i svojim ukupnim djelom utjecali na svoje studente. Tro je razloga mojeg nabrajanja njihovih imena. Akademija je uvijek i poprište natjecanja i duhovne borbe različitih osobnosti ali i stremljenja koja su pod utjecajima kritike i povijesno umjetničkih prosudbi.

Zagrebačlka Akademija na određeni način nasljednica je svih svojih profesora i svih svojih studenata jer su se i profesori razvili iz njezinog kontinuiteta. Akademija i danas kao temeljno polazište njeguje i inzistira u svojem nastavnom, pa rekao bih i odgojnom smislu, na crtanju i slikanju po živom modelu ljudski lik, portret i akt, kako je to bilo i u davno vrijeme svojega početka. Taj akademski pristup studiju slikarstva ali i kiparstva i grafike daje umjetniku osjećaj sigurnosti u njegovom stvaralaštvu. Iz dobrog crteža i dobro proučenih likovnih problema umjetnik će se sretno moći izražavati sustavima crte, boje, svjetla i sjene, volumena i pokreta kroz osobni likovni izraz. Nakon discipliniranih višegodišnjih napora, svladavši sve programske zahtjeve, otkriti će svojstva svoje različitosti i progovoriti vlastitošću svojeg likovnog jezika.

Uvijek valja težiti samostalnom putu.

Naravno, dobro je i najbolje je, ako mladi umjetnik već osjeća svoj svijet likovnosti, neka ga i bilježi, makar u skicama i na bilo koji drugi način jer svaki duhovni bljesak i svako nadahnuće originalno je vrijedno i neponovljivo. Ono se ne smije odlagati. Sakupljajući takve bilješke u raznim tehnikama, umjetnik će voditi razgovor s onim tajnovitim i njemu u njemu samome.

Na zagrebačkoj Akademiji su djelovali i Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Ivan Meštrović, I.Kerdić, B.Čikoš Sesija, I.Frangeš, V.J.Jordan, I.Labaš,Đ.Seder,Becić, J.Miše i mnogi drugi. Ističem sve ovo kako bi bili svjesni te bogate duhovne baštine koju su svojim naporima i darivanjem svojih iskustava i znanja stvarali veliki hrvatski umjetnici.

Moderna hrvatska umjetnost?

Moderna hrvatska umjetnost kontinuirano traje i pretače se dijelom u suvremenu. Čak bih rekao da se i danas isprepliću snagom umjetničkih osobnosti. Mislim da je pogrešno o umjetnosti govoriti o natjecanju. Čak mi s motrišta estetskog doživljaja ,čini mi se bespredmetnim isticati kategoriju vremena. Valja se okrenuti govoru oblika, boje, ritmova, odnosa svjetla i tame,. geometrije,linearnog i rasplinutog, dakle apstraktnih likovnih elemenata likovnosti,jer sve podjele proističu iz klepsidre. A i život umjetnosti prolazi poput sjene oblaka (Faure) ili kao treptaj oka. Na koncu povijesti koja je za svakoga njegov sobni „shodnji čas",možda ćemo se sjećati Vidovićevog Angelusa ili Michelangelove Pieta ili Babićeve Kalvarije ili Kljakovićevog Uskrsnuća ili Meštrovićevog Joba ili Bukovčevog Mrtvog Krista.

Zagreb je prepun iznimnih djela, u crkvama i galerijama.

Ipak za zainteresiranog tragača za likovnim čudima hrvatskle umjetnosti potakao bih na šetnju crkvama i muzejima Zagreba. Student ALU bimorao sam, u tišini, poći hodočastiti od katedrale i vidjeti portal i Frangeševo Presveto Trojstvo, pa u crkvi vidjeti Medovićevog sv. Jerolima, pa Meštrovićevu skulpturu-reljef Krist i bl.. Alojzije Stepinac. Riznica i drugi oltari su gozba za kulturnog promatrača, umjetnost koja je nastajala od 12.stoljeća do danas.

Valja poći do Franjevačke crkve na Kaptolu. Vitraji Ive Dulčića, gotički potrtal sa skulpturalnim poliptihom svetaca.

Treba napomenuti i mozaik sv Marka Križevčanina, djelo A.Starčevića u crkvi tog hrvatskog sveca. Posebno valja pogledati crkvu vl, Augustina Kažotića na Peščenici, djelo arhitekta Borisa Magaša.

U crkvi Bezgrješne Djevice Marije u Dubravi kod franjevaca nalazi se monumentalno Kristovo raspeće, djelo A.Augustinčića, saliveno u bronci.

Crkva svc. Franje Ksaverskoga na Ksaveru premda barokna, ujedno je i galerija sakralnih djela Zlatka Šulentića.

Prvi su vitraji jednog modernog hrvatskog slikara i remek su djelo njegovog ukupnog stvaralaštva. Crkvu sv. Marka na Griču rese Meštrovićeva, Kljakovićeva i Babićeva djela sakralnog sadržaja i nadahnuća. Isusovačka crkva sv. Katarine biser je baroka uz danas MGC,nekoć samostan Družbe Isusove. S Gornjeg grada valja se spustiti do Jelačićevog placa, Harmice, Trga bana Jelačića i pogledati crkvu Ranjenog Isusa pod neboderom s vitrajima . M.Trepše i gotičkom skulpturom Osuđenog Krista.

Djela Ljube Babića vidjet ćemo i u crkvi Sjemeništa na Šalati a i u crkvi sv. Ante na Sv. Duhu.

U Nadbiskupskom dvoru krije se i kapela sv. Stjepana sa srednjovjekovnim freskama, kao što ih ima u sakristiji katedrale, a i najnovije vrijeme pronađenih na unutarnjem južnom zidu same Prvostoilnice.

Moderno uređenu crkvu Gospe Lurdske projektirao je znameniti slovenski arhitekt Plečnik u Zvonimirovoj ulici prije II svjetskog rata.

Nismo dovoljno svjesni kako se galerija hrvatskog kiparstva nalazi na otvorenom, na groblju Mirogoj, posebno pod Arkadama.

Dao sam samo neke naznake o kulrno umjetničkom blagu u Zagrebu.

Svatko ima mogućnost stvoriti svoj izbor. Moje su naznake vezane uz sakralnu umjetnost jer je smatram skrivenom od medijske pozornosti još uvijek.

Moderna galerija kao stalni postav izlaže djela hrvatske umjetnosti 19.,20. I 21.stoljeća a jednako izlaže u izložbenom programu pretežito hrvatske umjetnike.

Vrijedi češće poći promatrati stalni postav izložbe. Umjetnik mora održavati svoje odnose sa svojom baštinom i sa svojim vremenom i stvarati svoj izbor umjetnina, likovnosti, pomažući i sebi razjasniti samog sebe.

Jednako MGC, kao i Umjetnički paviljon, mjesta su neprestanog likovnog života Zagreba i Hrvatske.

Koliko je važno za umjetnika izlaganje? Izlagati ili ne?

Izlagati ili ne? Bilo je umjetnika, čak i profesora na Akademijama, koji gotovo nikada nisu izlagali. Mislim kako se mora i izlagati. Naporno je zaustaviti i onako kompliciran atelijerski rad, ali bez komunikacije s publikom, gubi se smisao našeg rada.

Drugi su danas običaji. Tiskanje obilnih kataloga, knjiga, filmovi i medijski nastupi...itd.

Nemam nikakve preporuke osim, vjerno, redovito, što je bolje moguće tražiti novo, novu i koliko je moguće dobru vlastitu sliku, potvrđujući sve prije stvoreno.

Jer slikar, kipar, grafičar, glazbenik, pisac, filozof, arhitekt, filmski režiser ili bilo koji drugi umjetnički stvaratelj rade jednako:ono što misle i vide u sebi i osjećaju, sriču i izriču u svojem umjetničkom govoru. To je govor iz dubine bića upućen suvremenom čovjeku. To je razlog i izlaganja i objavljivanja ali i samoga stvaranja.

Umjetničko djelo,kao medij-posrednik između autora i općinstva, autora i svijeta u svom vremenu, istodobno je i djelo kojim se nastavlja kontinuitet kulturne sredine i naroda u kojemu nastaje a partipicira i u kulturi svijeta.

Vratimo se vremenu Vašeg školovanja. Vaši su Vam profesori bili podrška?

Profesori koji su ostavili na mene poseban utisak, koji su svojim djelima imponirali, pomogli su mi oblikovati moj osobni izraz, bili su F.Kulmer,Lj. Ivančić, Vj.Parać, M.Stančić, V.Michieli, K.Hegedušić, A.V.Miihičić, M.Peić, M.Tartaglia, Režek.

Nabrojio sam skoro sve profesore jer pamtim ponešto o svakome, susreti s njima bili su vrlo rijetki, a pogotovo razgovori, ali su uvijek bili zanimljivi i često poticajni. Umjetnici, često i s malo riječi iskažu neke bitne poruke, opažanja, misli, doživljaje i naputke, sve do kritike ili sugestije. Ponekad takvi iskazi bivaju duhoviti in pretvore u dosjetku, anegdotu.

Sjećam se susreta u trajanju prijemnog ispita, kada mi je prof. Ivančić pružio moj redni broj 13 upitavši me: Jeste li sujevjerni? Naravno, odgovorio sam ,ne.!!

Jednom kasnije za vrijeme studija mi je rekao:Vi ste genijalni za pokvariti stvar! Bila je to za mene neočekivana pohvala. Moram reći, svi naši profesori su bili oprezni u iskazivanju priznanja i kada smo uspjeli naslikati ili nacrtati dobro naše radove. Možda je ta suzdržanost na svoj način bila i odgojna mjera.

Za moj dolazak na Akademiju, posebno sam zahvalan profesoru Valeriju Michieliju, koji je vidio moje radove prije Akademije i primijetivši u njima izglede za moguću, moju likovnu formaciju.

Poslušao sam njegove sugestije i prionuo radu i uspio položiti prijemni ispit. Kasnije sam ga susretao nekoliko puta u životu. Uvijek je susret s njim bio poticajan i ohrabrujući. Vjeko Parać bio je smiren i odmjeren u izjavama. Znao je priznati ako je nešto bilo dobro. Ivo Režek, vrlo duhovit, rado se sa studentima zadržavao u razgovoru. Njegova pohvala jednoj mojoj slici bila je :Ovi Dalmatinci i da se poseru, posrat će boju.

Miljenko Stančić bio je vrlo suosjećajan čovjek. Mene je preporučio okulisti za pregled i došao me kući, na Trešnjevku tražiti, da bi mi prenio dogovor za sutrašnji pregled. Za sv.Nikolu darovao je nama studentima njegove završne klase, platna 150 x 150 cm, napete na blind okvirima, kako bi mogli naslikati diplomski rad. Bilo je to vrijeme materijalnih oskudica. Njegove kritike išle su u smjeru našeg otvaranja prema suvremenosti, ali je poštivao osobni stav i izbor. Nastojao je dijelom i na izvršenju Akademijinog dogovorenog programa a onda bi dopustio slobodu izraza. Na kraju studija počastio nas je ručkom u hotelu Palace.

Tako slično Stančiću postupao je i Krsto Hegedušić, cijenio je radinost i dobru opservaciju ali je već i dopuštao likovnu igru i slobodu rukopisa. Kada bi netko nacrtao veću nogu, stopalo, čulo se:Pa vi patite od elefantijaze. Jednom je dao zadatak:nacrtajte sada, ulaz na Akademiju, tramvaj br. 9 ( bilo je tada uvedeno novo vozilo) i jednu kravu. Bilo je zanimljivo, tako po sjećanju crtati. Malo tko se mogao pohvaliti da ga izvrsno služi vizualna memorija.

Tartaglia mi nije bio direktno profesor, ali znao je za mene i pohađao mi je kasnije izložbe. Jednom mi je rekao:Izgleda da ovaj čovjek nikada ne spava.

Na izložbi 1978. G. u Salonu HDLU, U Praškoj ulici , nekoliko profesora su bili i svi su mi istaknuli pojedinačno svoju preferirajuću sliku, broj taj. Kada sam kasnije pogledao te slike, svaka slika nosila je u sebi nešto od profesorove likovne karakteristike. Moj zaključak je bio, hvala profesorima a ja moram svojim putom prema sebi. I to iskustvo me čini sigurnim u svim umjetničkim pothvatima.