Josip Botteri Dini - intervju

Akademski slikar Josip Botteri Dini, istaknuti je hrvatski likovni umjetnik, već niz godina ponajbolji sakralni umjetnik, autor kompleksnog i impresivnog opusa,koga je izlagao diljem svijeta i u domovini na brojnim samostalnim izložbama.

Gospodine Botteri, kako nastaje umjetnost?

- Cvrčci neumorno cvrče u mojem dvorištu podno Marjana. Vladimir Nazor je zauvijek opisao u Božju glazbu u svojem Podnevnom ditirambu. I tako nas obvezao poštovanju čudesa,koja nam u svako doba dozivlju u svijest Stvoritelja. Ako kome pripada svaka čast, pohvala i slava, onda je to vječnom nepokretnom pokretaču.

U tim akordima i ritmovima, bojama i zvukovima kriju se izvori umjetničkih zanosa i rađaju se novi umjetnički svjetovi. Mi ništa ne prepisujemo ili preslikavamo, ali ako osjećamo uronjenost u integralno stvorenje prirode, sa svim bićima, mi po volji Stvoritelja i po nadahnućima Duha Svetoga nastavljamo u svojim djelima ostvarivati Stvoriteljev plan, da sve uvijek bude novo. Da bi sve bilo novo u evanđeoskom smislu, potrebni su žrtvovanje,dobre namjere i čista ljubav.

U ovakvom okviru nastaje uvijek ono dobro i lijepo za čime teži svaka umjetnost, tako preskočimo kao, blago rečeno, "nepotrebne" tolike samorazarajuće ili antiestetičke trendove koji oput pošasti haraju svjetskim pozornicama i suvremenim sredstvima komunikacija,u čežnji uništavanja svake harmonije i konstrukcije.

Što je ključno za umjetnost danas?

- Smrt umjetnosti, dobroti, ljepoti, uzvišenosti, svetosti, duhu, estetici!

To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća. Valjda će se naći neki Noa da u našem vremenu koji će sagraditi lađu spasa.

U vremenu anarhije koja davi i demokraciju, svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti. Umjetnik je pozvan odoljeti zamamnom zovu sirena medija, koji su se davno već pokorili tim"trendovima", kao i većina galerija i muzeja sve do najoficijelnijih ustanova političke moći u kojima se odlučuje o potporama stvaralaštvu u umjetnosti.

Za budućnost?

- Za budućnost valja sačuvati pošten odnos prema umjetnosti kao čudu koje se događa među ljudima po Božjim darovima, a ne po našoj volji, mi sudjelujemo i žrtvujemo sve svoje snage da bi ostvarili one ideje koje k nama stižu iz Platonova svijeta ideja.

Ovaj tekst je izvadak iz mojeg dnevnika kojega ne pišem redovito jer i za njega valja imati vremena. Ali kako mi se često učini da nemam dovoljno vremena za ostvariti sve što želim,u mnogočemu ostajem dužan, tako i mojem dnevniku. On bi mogao biti,ali samo na preskoke,kako je i nastajao. Od davnina vrijedi ona izreka FORSAN ET HOC OLIM MEMINISSE IUVABIT - Možda će nam jednom biti prijatno i ovoga da se sjetimo. (Vergilije) ) Taj usklik i mene opomene ponekada kada mi se ičini da je šteta da događaj, raspoloženje ili misao zaslužuju sjećanja na njih,a nisu zabilježeni.

I nasuprot svim teškoćama kroz koje prolazi civilizacija, pogotovo ova pandemija pošasti svi smo dužni živjeti potpuno kao i uvijek, dušom i tijelom, u samoćama ili zajedništvu, oprezni i brižni, ali u svemu dosljedni: plemenitost, čestitost, marnost, urednost, opreznost, strpljivost, poslušnost, zauzetost, umjerenost i velikodušnost, odlike su čovjeka kulture i duha.

Razgovaramo početkom kolovoza.

- Danas u nedjelju,1.8.2021.,dan poslije blagdana sv.Ignacija Lojolskog, utemeljitelja Družbe Isusove, odmaram se od napornog tjedna. Sinoć sam pribivao u Splitu u crkvi Srca Isusova na Manušu, na svetoj misi u slavlju sv.Ignacija, koji je i za nas Hrvate itekako važan. U svim našim velikim gradovima su samostani i crkve o.o. Isusovaca. Ta petsto godina stara družba u našoj duhovnosti,kulturi i prosvjeti,kao i u umjetnosti,teologiji, arhitekturi, ostavila je u kontinuitet sve do današnjeg dana. Sjetimo se isusovačkih crkava u Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Požegi, Osijeku itd. Hrvatska barokna umjetnost ostvarena je upravo pod okriljem ovoga reda u više velebnih djela,kao i znanosti i jezikoslovlju (Ruđer Bošković, Mulih Juraj, Bartol Kašić itd).

Htio sam kazati o odmoru od velikog rada,ostvarenja mozaika i vitraja za Hrvatsko nacionalno svetište sv.Josipa u Karlovcu. Taj rad me zaokuplja, zajedno s pripremama više godina. Nadam se ove jeseni dovršiti mozaik. Sv.Josip, kao glavar slavne obitelji, Sveta noć u Betlehemu, pastiri i kraljevi i anđeli, to je scena već toliko puta izvođena. Nadam se kako će vjernicima biti poticajna za njihov duhovni život u obiteljima.

U Handelovoj „Mesiji" se pjeva ovaj tekst o temi Božića:

Velik je Bog na visini, amin ljudima na zemlji,koji su dobre volje!

Ovo „dobre volje", uvjet je za mir. To su vječne teme. Povijest umjetnosti neprestano obnavlja ove teme jer su ključne za razumijevanje puta spasenja. Tako sam i predložio ovu scenu.

Što bi željeli savjetovati mladim umjetnicima?

- O načinu likovnog govora se može raspravljati. Međutim svaki umjetnik govori uvjerljivo isključivo kroz vlastiti jezik. Ta vlastitost najvećije doseg do kojeg dovodi dugotrajnost i zatim dosljednost.

Akademik Matko Peić bio je veliki povjesničar umjetnosti, književnik, likovni kritičar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, napisao je: "Likovni umjetnik od prirode ima dar da se pred motivom ne izgubi, nego da ga pomoću crte, boje, volumena prevede u likovno djelo."

Na drugom mjestu govori o različitim likovnim konceptima. Meni je posebno prikladan pojam likovnog govora kojeg je nazvao "linearni koncept". U mnoštvu spisa i tekstova o umjetnosti važno je pronaći ono što nam je blisko. Biti ćemo jači i sigurniji,kada među tolikim likovnim pojavama pronađemo duhovne i koncepcijske srodnike.

Kada kažemo za sebe ili druge da se tražimo,upravo se o tome i radi. Nije dobro biti niti „žrtva" takovog pronalaska,ali biti će lakše i sigurnije stvarati.

Otkriti vlastitost,onu unutarnju neponovljivu i samo tebi danu sklonost i osjetljivost na kojoj možeš graditi svoju viziju i opstati u njoj bez sumnja u promašenost ili u bilo kakvo epigonstvo.

Umjetničko stvaranje može se odvijati svakodnevno. Bilo bi to veoma dobro.Dokle god je čovjek u mogućnosti,dokle god nije iscrpio svoje unutarnje vrelo i onaj potrebit žar,pa i veselje za novim djelom,bilo bi dobro nastojati. Vidio sam jedan crtež konja koji je u bolnici nacrtao veliki hrvatski kipar Branislav Dešković.Crtež je bio snažan i ekspresivan. Na njemu je uz rub pisalo"Posljednji škic Branislava Deškovića". Ne znam gdje je završio. Bilo je to u jednoj privatnoj zbirci,koja je rasuta.Ta skica govori o umjetničkom stvaranju,do posljednjeg poteza,daha.

Umjetnik ne može biti umirovljenik duhovno. Duhovno zvanje nezavršava.Poput bakljonoše,on trči svoju dionicu osvjetljavajući put drugima.

Sutra je peti kolovoz.

-Bliži se peti kolovoz,dan hrvatske Oluje;Dan pobjede.Taj nas dan sabire na molitvu za domovinu Hrvatsku,za pokoj našim braniteljima,kao i za oproštenje zločincima nad nevinim žrtvama i za mir i bolje dane.

Čovjek u današnjem globalnom selu.

-U našem životu civilizacija je umorna. Čovjek je danas svakodnevno izudaran množinom loših vijesti.Sve što se događa u svijetu pljušti putem sveprisutnih medija po našoj svijesti,ulazi u obitelj,u život i onemogućava životnu radost,koja jenajvažnija i najprivlačnija označnica čovjekova puta.

Postavlja se pitanje izolacije od nepotrebnih spoznaja.Mislim da smo i žrtve nepotrebnih vijesti i nesposobnih ljudi za javnu politiku u mnogim slučajevima širom svijeta,a nažalost i često u domovini Hrvatskoj.

Zbog takvih činjenica i kultura trpi neadekvatne prilike u nastojanjima onih koji su pozvani osiguravati kulturni identitet uvijek novim stvaranjem,ne dopuštajući da dođe do prekida i praznina u životu umjetnosti.