Johnsonova strategija kaosa

Međunarodni ugovor ne možete „malo" prekršiti - to bi bilo kao da ste malo trudni. Ali, britanski ministar za Sjevernu Irsku Brandon Lewis upravo tako je najavio kršenje sporazuma o izlasku s EU-om u Donjem domu britanskog parlamenta - i pritom djelovao potpuno bezbrižno. Drskost ili glupost? Vjerojatno ovo drugo.

O kvaliteti većine ministara u kabinetu Borisa Johnsona odavano je već sve rečeno: okružio se neiskusnim poltronima sumnjive intelektualne kvalitete jer ih je lakše kontrolirati. U slučaju ministra zdravstva Matta Hancocka Britancima je to tijekom pandemije korone donijelo treću najveću stopu smrtnosti u Europi. Izuzevši ministra financija, pametnog i ambicioznog Michalea Govea, Johnsonov perzonal dolazi s političkog dna.

Strategija kaosa

Novi dokaz za to je da se nitko od ministara ne usuđuje dovesti u pitanje premijerovu novu strategiju kaosa o Brexitu. Svi oni bi po službenoj dužnosti morali odbaciti takozvani Zakon o unutarnjem tržištu, jer se radi o očitom kršenju zakona, a oni moraju voditi računa o poštivanju prava i zakona. Tako bi barem trebalo biti.

Ali što premijer misli o vladavini zakona već je pokazao prošle godine kada je parlament spontano poslao na prinudnu pauzu. Takvi principi smetaju Johnsonu i njegovom populistički-dijaboličnom šaptaču Dominicu Cummingsu. Što se brže riješe tih okova, tim će biti slobodniji raditi što hoće.

Sumorne prijetnje starijih konzervativaca, poput bivšeg premijera Johna Majora, da Velikoj Britaniji prijeti gubitak povjerenja međunarodnih partnera, vjerojatno će samo još više inspirirati Borisa Johnsona. Na kraju, autokrati i lupeške države ne moraju imati obzira ni prema kome i mogu obavljati potpunu kontrolu nad prijateljima i neprijateljima, ako im to oni dozvoljavaju. A nije li upravo to obećao Brexitom?

Slab otpor u matičnoj zemlji demokracije

Međutim, Britanci nemaju razumijevanja za to kako premijer oponaša upute Donalda Trumpa za populiste. Institucionalne zaštitne mjere u takozvanoj matičnoj zemlji demokracije pokazale su se slabima, stoljetne tradicije se urušavaju poput kula od karata i nema značajnijeg otpora. Boris Johnson stvara najveći mogući politički kaos kako bi sakrio svoj neuspjeh u epidemiji i učvrstio svoju moć.

To su uvjeti u kojima se odigrava manja drama o sporazumu o Brexitu. Europljani su odlučili ne dozvoliti da budu isprovocirani. Umjesto da odmah krenu u dvoboj, oni prvo postavljaju ultimatum i prijete da će poduzeti pravne korake tek kada se donese kontroverzni zakon. I - naravno da ne može biti trgovinskog sporazuma ako Britanci ne poštuju Sjevernoirski protokol.

Gruba politika

Činjenica da Johnson koristi delikatno pitanje Sjeverne Irske kako bi sporazum o izlasku iz EU-a učinio eksplozivnim, samo još jednom dokazuje njegovu političku slabost. Čini se da premijera ne zanima kakve bi posljedice njegove akcije mogle imati po mir u toj regiji, sve dok zadovoljava tvrdolinijaše Brexita u svojoj stranci. To je politika najgrubljeg razaranja.

Ali što zapravo želi Johnson? Da torpedira trgovinske pregovore i onda za to okrivi EU? Teži li on zapravo Brexitu bez dogovora? Ili svojim napadima želi izživcirati EU kako bi na kraju dobio bolji trgovinski ugovor? Obje interpretacije kruže među promatračima Downing streeta, a oni koji se vole kladiti - uživaju.

Nema više „prijatelja i partnera"

Svaki put kada Boris Johnson govori o „prijateljima i partnerima" u Europi, osjeti se blagi nagon za povraćanjem. Licemjerje je previše očito. Ali sada dokazuje da više uopće ne želi nikakav odnos s EU-om - ni prijateljski ni poslovni. Uništava sve na čemu se zasniva povjerenje i pritom se pravi kao da se ništa ne događa.

Tako nešto sebi može priuštiti Donald Trump, kao predsjednik svjetske sile. Međutim, u slučaju premijera jedne srednje velike zemlje na rubu Europe, takvo ponašanje ukazuje na crtu ludila.

S kim se misli udružiti, s kim poslovati? Kako Britanija treba živjeti poslije tvrdog Brexita, ako EU zbog Irske možda započne trgovinski rat? Čak ni poznavaoci Johnsona nemaju odgovore na ta pitanja.

Ali svi koji su nekada cijenili ili voljeli Veliku Britaniju više ne prepoznaju tu zemlju. Britanci su nas napustili. I to važi za puno više od Brexita.