Je li Mars ipak previše opasan za astronaute?

Dana 26. studenog, 2011. godine, iz svemirske stanice u Cape Canaveral na Floridi poletjela je raketa Atlas, opremljena izuzetno važnom istraživačkom stanicom. Rover „Curiosity" je najsloženiji i najskuplji pokretni laboratorij do sada, težak 900 kilograma, veličine automobila Volkswagen tipa - „buba".

Devet mjeseci kasnije, 6. kolovoza 2012.godine, veliko slavlje u kontrolnom centru NASA. „Curiosity" se spušta na Mars i u prvim testovima potvrđuje potpunu funkcionalnost. Sve do danas pokretni istraživački laboratorij kreće se bez problema po stjenovitoj površini i istražuje uzorke zemljišta i stijena, analizira atmosferu i vremenske prilike na crvenoj planeti. Potraga za tragovima koji bi ukazali na postojanje života još uvek nije urodila plodom, ali znanstvenici tvrde da su dosadašnja otkrića od neprocjenjivog značaja za znanost.

I u Njemačkoj se ne krije zadovoljstvo dosadašnjim učinkom istraživačke misije na Marsu. I fizičari sa Sveučilišta u Kiehlu, pomno prate povijesna događanja u svemiru, još od sletanja mobilnog laboratorija. Njihova radoznalost je opravdana angažiranjem na izradi senzora, koji su instalirani u ovaj rover.

Njemački znanstvenici su za „Curiosity" projektirali i svojevrsni detektor zračenja, nešto slično Geigerovom brojaču. „Detektor ima zadatak analizirati zračenja na terenu. Budući naravno postoji više vrsta zračenja, naš detektor bilježi sve što se izmjeriti može. Na osnovu tih podataka mogli bismo utvrditi koliko su zračenja opasna za ljude, dakle je li život na Marsu moguć", kaže fizičar Jan Köhler.

Kada poslati ljude na Mars?

U svojem laboratoriju u Kiehlu, spomenuti lu, fizičar otvara jedan kofer i vadi metalni cilindar veličine limenke Coca-Cole. Još jedan prototip detektora koji je poslan na Mars. „Ovo je zapravo prvi prototip, koji smo razvili u našem laboratoriju i s kojim smo zaista mnogo eksperimentirali", navodi on. Znanstvenici su morali osmisliti uređaj koji će biti minimalnih dimenzija, a ipak u stanju da zabilježi i najmanje promjene u zračenju.

Svaki gram je u potrazi za tehničkim rješenjem bio važan. U protivnom bi misija vrijedna 2,5 milijardi dolara bila još skuplja. Višemjesečni eksperimenti su urodili plodom, mjerenja daju dobre rezultate. Izazov je zaista bio neprocjenjiv, posebno ako se uzme u obzir da se prilikom kretanja kroz svemir bilježi sve i da rendgen tom prilikom konstantno treperi. Detektor bilježi sve, sporadično, ali i jako zračenje. Jan Köhler i njegov tim su tragali za rješenjem, koje bi omogućilo upotrebu senzora i prije slijetanja rovera na Mars. Dakle, supersonični detektor iz Njemačke bio je uključen svih devet mjeseci, koliko je trajao put od Zemlje do Marsa.

„U nekom trenutku ćemo odlučiti poslati ljude na Mars. U tom slučaju moramo znati kakvim zračenjima bi astronauti bili izloženi", kaže njemački fizičar. On zna o čemu govori, jer NASA zaista 2030. godine, planira poslati ljudsku posadu na Mars. No, je li to zaista izvodljivo? Ako je suditi prema dosadašnjim mjerenjima zračenja u svemiru, jedna takva misija bila bi previše opasna po astronaute. Naime, senzori su utvrdili da su vrijednosti dnevnog zračenja na razini od 1,8 milisiverta. Usporedbe radi, riječ je o prosječnom izlaganju zračenju tijekom cijele godine u normalnim okolnostima. „Astronauti bi u tom slučaju već prilikom leta bili izloženi velikom zračenju, koje bi značilo kraj njihove karijere", pojašnjava Köhler.

Kako izbjeći zračenje na Marsu?

Rješenje postoji. Svemirski brod s ljudskom posadom mora biti mnogo bolje zaštićen od bespilotnog. Međutim, i po dolasku na odredište treba očekivati opasna zračenja. Informacije prikupljene u proteklih godinu dana, omogućit će procjenu opasnosti po astronaute. „Radijacija na Marsu je upola manja od one u svemiru", tvrdi Köhler.

Ipak, to je znatno više nego na Zemlji. Mars nema magnetno polje, a ni gustu atmosferu, što omogućava nesmetano prodiranje zračenja do same površine ove planete. Drugim riječima, previše dug boravak na Marsu, mogao bi biti fatalan.„Trebalo bi razmišljati o prirodnim rješenjima. Zaštita bi se mogla potražiti blizu neke planinske padine. Tako bi se moglo izbjeći direktno zračenje. Druga opcija bi bilo sklanjanje u podzemne kanale", kaže Köhler.

Još najmanje godinu dana će se rover „Curiosity" kotrljati po Marsu i istraživati njegovu površinu. Köhler i njegovi kolege nadaju se da će njihov uređaj odgovoriti izazovu i prikupiti mnogo podataka, koji će doprinijeti novim saznanjima o ovom planetu.