Izložba Zorana Šimunovića - 'Je li astronautima potrebna umjetnost?'

U autorskoj koncepciji Branka Franceschija, ravnatelja nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, izložba Je li astronautima potrebna umjetnost? pokazat će recentne radove ovog osebujnog umjetnika, kustosa, zaljubljenika u motore i tetovaže.

Trinaest ulja velikih formata iz dviju serija Hommage prostoru i Je li astronautima potrebna umjetnost? nastalih u posljednje dvije godine zagrebačka kulturna javnost imat će priliku razgledati od 10. veljače do 7. ožujka 2021.

Nakon Zagreba izložba seli u Galeriju Sikirica u Sinju, a potom i u Galeriju Ružić u Slavonskom Brodu.

Odlomak iz predgovora Branka Franceschija
u katalogu izložbe "Je li astronautima potrebna umjetnost?"

Dvije serije slika koje Šimunović predstavlja u ovom ciklusu izložbi, uz znakovite nazive kojima ćemo se sada posvetiti, formalno se i sadržajno nastavljaju na naraciju i morfologiju opisanih djela. Prva serija naziva Hommage prostoru po umjetnikovim je riječima posvećen prostoru privatnosti i intime na koji se sadržajno referira izborom figurativnih elemenata, kao i ugođajnim, apstraktnim dionicama slike, te paletom i tonovima boja. No, Šimunovićeva posveta prostoru isto se tako može interpretirati kao komentar kurentnog odnosa slikara prema prostoru slike kao vizualnog medija. Naime, prostor slike konstituira se kroz njenu izvedbu po intenciji slikara. Prikazi prostora u mimetičkoj umjetnosti razvijaju se sukladno korištenoj tehnici konstrukcije prostora prema više ili manje realističnom prizoru. U nepredmetnoj umjetnosti prostor slike razvija se kombiniranjem autonomnih estetskih kategorija kao što su crta, ploha i boja. Šimunović prostor svojih slika po ciljanoj kombinaciji figurativnog i apstraktnog ostvaruje pomirbom ovih krajnosti u uspješnom pothvatu uspostave prepoznatljivog stila oslonjenog na obje strane velikog raskola koji je u dvadesetom stoljeću obilježio povijest slikarstva. Nova serija Šimunovićevih vizualizacija prostora intime u kompoziciju unosi i elemente eksterijera. Pozadinski plan izvodi u dvije boje što formira liniju horizonta i slutnju pejzaža. Tome doprinosi i iznenadni motiv planine kojeg kao uvriježeni simbol svijesti o preprekama postavlja u sam centar kompozicije ili njegovu blizinu. Drugu seriju Šimunović izlaže pod nazivom Je li astronautima potrebna umjetnost? Je li riječ o retoričkom pitanju? Možemo li se u interpretaciji pomoći analogijom s nazivom čuvenog SF romana Philipa K. Dicka Do Androids Dream of Electric Sheep? / Sanjaju li androidi električne ovce? Ovo sam pitanje uvijek razumio kao izraz stava da androidi kao ljudski proizvod imaju potencijal djelovati i postojati ljudskije od ljudi samih, kao što je to uostalom potvrdila legendarna ekranizacija romana u filmu Bladerunner u režiji Ridley Scotta. Ako znamo da smo u kontekstu narativa o ustrojstvu svemira svi mi zapravo astronauti na svemirskom brodu Zemlja koji brzinom od 853 kilometra u sekundi juri svemirom, Šimunović u biti postavlja esencijalno pitanje o ulozi umjetnosti i umjetnika. S obzirom da još nitko nije dao suvisao odgovor na vječno pitanje što je umjetnost, kao dovoljne dokaze da nam je umjetnost ne samo oduvijek i zauvijek potrebna, već da je i ultimativno obilježje ljudske prirode, možemo uzeti povijesnu činjenicu da je otisak dlana, jedan od prvih svjesnih tragova čovjeka u svemiru, zapravo likovne prirode, te da se evolucija ljudskog likovnog izraza još uvijek odvija pred nama u radu svakog umjetnika. K tome, kao što je astronautima letenje važnije od ciljanog istraživanja svemira, tako je i umjetnicima stvaranje važnije od umjetnosti same. Slikati se mora i to predstavlja kraj svih pitanja.
/ Branko Franceschi /