Izložba Mije Matijević u Galeriji Šira

Otvorenje prve samostalne izložbe slikarice Mije Matijević će se održati u Galeriji Širi 15.9.2020. u 20 sati. Izložbu možete posjetiti do 24.9.2020. radnim danom između 9 i 14h te 16 i 20h, dok je subotom galerija otvorena između 11 i 16h.

Izložba nosi naziv Nova kolekcija, a obuhvaća seriju radova koji su nastali u sklopu diplomskog rada pod nazivom Svijet bez trenja i stega. Središnja tema je suvremeno društvo spektakla kojeg prati prenakrcanost reklama, odnosno hipervizualnost u privatnom i javnom prostoru. Sam ciklus portretira kič čovjeka i njegovu preokupaciju materijalnim, naglašavajući grotesku konzumerističkog sentimenta.

U središtu Nove kolekcije stoje novi idoli i njihovi ideali. Sam naziv izložbe, kao i radovi koje obuhvaća, dio su Debordova društva spektakla: brze izmjene trendova, hiperprodukcije te nezaustavljivog plasiranja reklama koje dovodi do prekrcavanja vizualnog sadržaja u privatnom i javnom prostoru. U društvu spektakla ugodno se smjestio kič čovjek koji dizajnira svoj život po naputcima masovnih medija. On je ujedno i polazna točka promišljanja o postmodernom čovjeku, njegovoj brizi o vlastitoj pojavi i njenom ukalupljivanju unutar parametara reklamne industrije.

Nova kolekcija ironično se osvrće na fikciju lagodnog života u kojem slikarica reinterpretira popularnu kulturu izvlačeći na površnu grotesku koja se skriva ispod plitke i ispolirane površine. Površnost zemaljskih užitaka utjelovljena je u plošnoj, retuširanoj i kolažiranoj modelaciji likova. Njihove su gumene impostacije iscenirane, ali klimave kao marionete, dok maske umjesto lica nose simbol paravana. Generički i ukočeni osmjesi uz iskreno naivne poglede samo su dio nastojanja da život prikažu idiličnim, odnosno da kroz Sliku stvore jednu novu, uglađenu verziju stvarnosti koja ne postoji nigdje osim u medijskom simulakrumu.

Protagonisti ovih platana sljedbenici su europske slikarske tradicije: Jupiter, tek rođena Venera i otete Sabinjanke. Iz minulog romantizma 19. stoljeća pridružuje im se Ofelija, a njihovu prisutnost u galeriji upotpunjavaju ikone bez pripisanog identiteta. Time se stvara anakronizam između tradicionalnih motiva (koji suvremenog promatrača podsjećaju na povijesnu doktrinu Slike) i suvremenog poimanja Slike koje oblikuju mediji. Glavni junaci postaju žitelji vrlog novog svijeta koji, radujući se razbibrizi, dionizijski slave život kroz paradu površnih užitaka. U društvu spektakla, po riječima autorice ''dizajn je bitniji od samog sadržaja, reklama od proizvoda, a fotografija prizora bitnija od doživljaja.''