Idomeni ponovno u rukama umirovljenika

"To nije moguće, odakle oni dolaze?" Ono što je prije dva tjedna još bila svakodnevnica, sada izaziva začuđenost. Ni 50 metara od željezničke stanice u Idomeniju se nalazi mali kafić. Gosti ovog kafića, grupa starijih muškaraca, ne vjeruju svojim očima: dva mlada Sirijca, neispavani i u iznošenoj odjeći dolaze ulicom.

U dućanu u susjedstvu kupuju veliku bocu vode, koju brzo ispijaju do kraja. A onda idu dalje do željezničke stanice. Potpuno iscrpljeni sjedaju na peron. Jedan grčki policajac se pokušava sporazumjeti s njima. No ne govore engleski. No toliko je jasno: tokom noći su pokušali preći granicu prema Makedoniji. No uhvatile su ih makedonske sigurnosne snage i vratile natrag preko granice. Oni nisu znali nastaviti dalje i zbog toga su došli u Idomeni.

Malo kasnije ih je povezao policijski automobil. "Bit će te ostavljeni u jednom divljem kampu na auto-putu", rekao je policajac. Oni naime nisu željeli ići u neki od zvaničnih kampova za prijem izbjeglica. "Ne možemo ih na to prisiliti", kaže policajac.

Više nema posla

Mjesecima je mjesto Idomeni bilo u udarnim vijestima svjetskih medija. Povremeno se ovdje nalazilo više od 10.000 izbjeglica koje su se nadale da će prijeći granicu s Makedonijom, te nastaviti put dalje prema Srednjoj Europi. No tada su se stvari počele odvijati vrlo brzo: 24. svibnja počela je evakuacija, dva dana kasnije kamp je zatvoren.

Od tada su svi pristupni putovi ka Idomeniju blokirani od strane policije - prije svega za medije. Od tada su svi pristupni putovi ka Idomeni blokirani od strane policije - prije svega za medijske ekipe. Tko ipak uspije ući u ovo područje, čega ga potpuno drugačija slika nego još prije koji dan: samo još par šatora međunarodnih humanitarnih organizacija i kontejnera policije ukazuju da su tu bile izbjeglice. Na okolnim poljima i šumama su slični tragovi već uklonjeni. Više ništa ne upućuje na to da je ovdje u jednom trenutku živjelo na tisuće ljudi.

"Sada Idomeni ponovo pripada umirovljenicima", kaže Parthena s gorčinom u glasu. Ova 50-godišnjakinja će uskoro ponovo biti bez posla. Kada su izbjeglice dolazile, onda je bila zaposlena u prodavaonici preko puta kafića jer je posao doživljavao procvat. Sada je promet pao na deset eura dnevno. Još dramatičnija je situacija u filijali Western Uniona: nakon što je otvorena, poslovnica WU početkom ožujka dnevno ovdje je dnevno dolazilo oko 50 mušterija, procjenjuje Giannis, jedini uposlenik poslovnice. Normalno su se isplaćivali iznosi između 200 i 300 eura. Kada se počelo nazirati da će kamp biti zatvoren isplate su se penjale i do 3000 eura. Od kada je kamp uklonjen, Giannis dolazi još samo sporadično. Podiže žaluzine, drži poslovnicu otvorenom neko vrijeme i onda opet odlazi. Ne, ne želimo još zatvoriti filijalu, kaže Giannis. "Izbjeglice bi možda ipak mogle opet doći. Ili?"

"Bez rasizma"

Kostas u to ne vjeruje. On pripada rijetkima ovdje koji nije potpisao peticiju ovdašnjih stanovnika upućenu vladi u kojoj se tražilo da se kamp u Idomeni ukine. I ne samo to. On i njegova supruga su mjesecima u svojoj kući davali smještaj izbjeglicama. Ovaj 57-godišnjak, koji radi tek s vremena na vrijeme, se stidi peticije jer je ona, kako on smatra, izraz rasizma. On kaže da strahove ovdašnjih stanovnika nikada nije shvatio. U svim tim mjesecima, kako kaže, izbjeglice ni jednom jedinom Grku nisu nanijele neku štetu. Uvjeti u kampu, koji se nalazi 25 kilometara dalje, a u kojem su smješteni njegovi bivši gosti su, kako kaže, bijedni. No ni Kostas nema odgovor na pitanje kako treba riješiti ovaj problem. "Pogrešno je da su oni bili ovdje i pogrešno je da su oni u kampovima", kaže Kostas. Njemu, kaže, preostaje samo da se nada da će izbjeglice preko programa raspodjele uspjeti stići u Zapadnu Europu.

Kamp bez izbjeglica

Lakis, vlasnik kafića na željezničkoj stanici Idomeni, ne prihvaća optužbe za rasizam. Kako bi to potkrijepio dokazima, za stol poziva Mahmuda, liječnika. Tijekom brojnih mjeseci koliko je Mahmud živio u kampu Idomeni on je svakodnevno dolazio ovdje i njih dvojica su postali prijatelji. Od prije dva tjedna Mahmud živi u prijemnom kampu Sindos u blizini Soluna. Prije nekoliko dana je nazvao Lakisa i pitao ga može li ga posjetiti. Nakon toga je, kako kaže, autobusom stigao do obližnjeg grada Polykastro gdje ga je čekao Lakis i automobilom dovezao u Idomeni.

Budući da je on kao Grk pored policijske kontrole mogao proći bez kontrole, Lakis je doveo Mahmuda u Idomeni. Ne, kaže Lakis, on nije peticiju potpisao iz mržnje prema strancima. Naravno, kako kaže, da je prethodnih mjeseci mnogo zaradio zahvaljujući izbjeglicama. Njegov kafić je bio otvoren 24 sata dnevno i stalno je bio prepun. Ali kaže da se jednostavno tako više nije moglo. "Pogledajte", kaže on i pokazuje na petoricu staraca koji sjede i piju kavu. "Nas je možda 100 stanovnika. Gotovo svi su umirovljenici. Onaj tko živi ovdje na granici, želi imati svoj mir."