Hrvatska zbilja iz pera običnih ljudi

Osjećam se loše, jako loše, kad sve krene naopako i nema ni malo izgleda ka boljem nečemu

Ne mogu se načuditi tolikom zlu, toliko zločestim ljudima koji su se i umrežali da bi svi zajedno bili održivo zločesti, jedni druge pokrivaju, jedni drugima puteve i vrata otvaraju i zatvaraju.

Jedni drugima imperije pomažu stvarati, otimajući u sivim zonama nama jadnim građanima koji nikada ne možemo doći na zelenu granu, koji nemamo prostora za normalan minimalistički život, nemamo prostora za normalno dihanje, življenje, za išta.

I što je u svemu tome toliko ružno, tužno ili kako već nazvati?

Pa to da kad naletiš na neistomišljenika "nevidljive mreže" u smislu da si je zacrtao nešto uzeti na "legalan" način, tada te se gazi na svim poljima do neizdrživih srazmjera, cijeli lobi se oko tebe svije, baci mreže, baci nevidljive mamce i ako kojim slučajem se i za jedan uloviš i kažeš nešto, gotov si.

Sve se protiv tebe uskomeša, plima stiže koja sigurno ruši i prekriva svojom moći i snagom, melje do neuništivosti.

Što nam preostaje?

Nažalost, pobjeći, maknuti se

Ostaviti sve,iako je tvoje, pokloniti, sve samo ne imati posla sa ijednim državnim aparatom jer je to toliko umrežano i spetljano, toliko se drže svi zajedno iako se mrze i ne podnose... ali samo na takav način opstaju.

Samo na takav način imaju još, uzimaju još i nema kraja.

I više

I nikad dovoljno

Što ja imam? Što mi mali građani imamo?

Svoj goli život, deset prstiju i radne navike.

Volju za lijepim i plemenitim, čovječnost, volim ljude, volim život.

Ne trčim za zadnjim mondenim krpicama niti za brandiranom kreacijom niti bazenima i jahtama, vikendicama, bijesnim autima, više me raduje skroman obrok nego razvikane večere ...

Čovjek sam bila i ostala, a oko mene zvjerinjak...

Srećom je bezbroj dobrih ljudi, ponosnih, kvalitetnih... treba izdržati, treba biti svoj i opstati, nema druge...

i nisam sama na ovom svijetu sa sličnim problemima, gledam, slušam, odmahujem sa nevjericom

Zar je zvjerinjak sa toliko krvoločnih životinja svakim danom sve puniji? Tko će taj kavez rasklimati i zvijeri pustiti? Kada izađu i kad svaka od njih sama mora putem proći, tada je ljudima lakše dokazati i pokazati istinu, jer zvijeri su samo zato što se drže zajedno i zajedno ujedaju, gaze, lome - kao jedinke ne opstaju.

Moć im daje masa i umrežanost

Imam snage i izdržat ću, moram, jer nemam izbora - ne želim ikome pustiti išta što pripada mom malenom svemiru, a to je moja obitelj. Djedovina i očevina pripada mojoj djeci, nikome drugome.

Godinama borba sa institucijama koje su sama sebi svrha, ali, tu sam i još dišem, ne predajem se i ne popuštam...

Više priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994