Dogodilo se na današnji dan - 20. srpnja

U Viškom kanalu se 1866. godine odigrala poznata Viška bitka u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Bitka je bila dio austro-pruskog rata u kojem je Kraljevina Italija bila saveznica Pruske. Talijanskim mornaričkim pohodom ciljano je zauzimanje istočnojadranske obale u sklopu interesa zauzimanja bivših mletačkih posjeda od Habsburške Monarhije. Viška bitka bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi, odnosno sudionici su bili i parobrodi, a važna pojedinost je i to da je to bila jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, u kojoj se koristila taktika probijanja broda kljunom, tehniku koja se koristila od vremena Antike. Flote su se sastojale od kombinacije neoklopljenih jedrenjaka s parnim motorom i oklopnjača, koje su također bile mješovitog pogona. Talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova bila je brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova čije su posade činili većinom hrvatski pomorci. Austrijske snage također su imale i manje topova, 121 prema 276, a i u ukupnoj kovinskoj tonaži, 53.236 prema 23.538 tone, talijanski brodovi su imali prednost. Talijanska flota, kojom je zapovijedao Carlo di Persano, pretrpila je težak poraz od strane habsburške flote pod vodstvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, jednog od najistaknutijih pomorskih zapovjednika 19. stoljeća, poznatog po svojoj inovativnoj taktici kao i po inspirativnom vodstvu. Talijani, koji su tijekom bitke napravili nekoliko katastrofalnih grešaka, primjerice napunili topove barutom, ali zaboravili na projektile, su u sukobu izgubili dvije oklopljene topovnjače te imali 620 mrtvih i 40 ranjenih, dok su pobjednici otplovili s cijelom flotom, 38 mrtvih i 138 ranjenih. Zanimljivo je da se nakon bitke, koja je trajala oko 4 i pol sata, Persano vratio u Italiju i proglasio pobjedu zbog čega mu je nakon spoznaje o stvarnom ishodu bitke suđeno te je nečasno otpušten iz mornarice zbog kukavičluka, dok se Tagetthoff vratio kao junak i zbog velike pobjede dobio čin viceadmirala.

Prvi zajednički politički akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, Krfska deklaracija, objavljen je 1917. godine, a u njemu se prvi put navodi utemeljenje jedne nove zajedničke države nakon I. svjetskog rata. Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prestolje 1916. došao novi car Karlo. U svibnju 1917. Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen. Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić, kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. U deklaraciji su se 'autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca' složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo. Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju. Frano Supilo, tada već teško bolestan, pozdravio je Deklaraciju, misleći kako je njome srpska vlada postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskog sjedinjenja, koje je tako postalo međunarodnim, i što je njom bilo isključeno djelomično ujedinjenje koje bi moglo dovesti do podjele Hrvatske. Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva. Deklaracija u Hrvatskoj nije bila oduševljeno primljena, jer je njome negirana hrvatska državnost kojom je Hrvatska gubila sve elemente svoje suverenosti.

Makedonski kralj Aleksandar Veliki, poznat i kao Aleksandar III. Makedonski, prema mnogima jedan od najvećih, ako ne i najveći vojskovođa u povijesti koji je do svoje 30. godine osvojio tadašnje najveće svjetsko carstvo (Perziju), preuzeo Egipat i prodro u Indiju, rođen je u Pelli 356. godine pr.n.e.

Talijanski pjesnik Francesco Petrarca, poznat kao autor zbirke Rasute rime u kojoj je sadržano 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti, posvećeni njegovoj vječnoj ljubavi Lauri de Sade koja prema njemu nije gajila iste osjećaje, te autor epa Afrika u kojem je opjevao Drugi punski rat, a koji mu je donio najveću onovremenu pjesničku slavu - krunjenje lovorovim vijencem, rođen je 1304. godine u Arezzou.

Hrvatski pjesnik Fran Galović, jedan od najznačajnijih pjesnika dijalektalne poezije, autor brojnih novela, kritika i drama, ali najviše pjesama među kojima se izdvajaju Kostanj, Jesenski veter, Crn - bel, Childe Harold i Z mojih bregov, rođen je u Peteranecu 1887. godine.

Novozelandski planinar i istraživač Edmund Hillary, prvo pčelar, a tijekom II. svjetskog rata navigator u novozelandskom ratnom zrakoplovstvu, prvi čovjek koji se, uz pomoć Šerpa Tenzinga Norgaya, popeo na Mount Everest zbog čega je imenovan vitezom, osnivač Himalayan Trusta, organizacije za potporu nepalskim Šerpama što je smatrao svojim najvećim postignućem, rođen je 1919. godine u Aucklandu.