Banke pišu hrvatske novine

Alarmantna poslovna situacija u dvije od tri najveće hrvatske novinske kuće posljednjih tjedana, zanimljiva je te poučna i zbog nekih im zajedničkih strukturnih momenata. To su karakteristike, naime, pomoću kojih je moguće lakše razumjeti krizu. A već i prije toga, vrlo je indikativna činjenica da se malo tko u domaćim medijima upušta u njezinu potpuniju analizu. Jer, odnosi na toj razmjerno malenoj sceni intenzivno su umreženi i prepleteni i teško je povesti računa o svim interesima, a informirati javnost iole objektivno.

Riječ je o Europapress holdingu dosadašnjeg većinskog vlasnika Ninoslava Pavića, izdavaču dnevnika Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i Sportske novosti, uz tjedna izdanja Globus, Gloriju, itd. Drugo poduzeće jest ono riječkog dnevnika Novi list, u vlasništvu Alberta Faggiana koji posjeduje ili je donedavno posjedovao još nekolicinu manjih dnevnih novina u Puli, Zadru i Osijeku. Ukratko kazano, obojica medijskih gazda zapali su u goleme dugove i razne druge dubioze. Svoje novine i novinare ugrozili su pritom razgranatim, a rizičnim izvanmedijskim biznisom te ovećim kreditima koje su uzeli.

Sukob interesa novog vlasnika EPH-a

Nije im u konačnici dostatno pomogla bliskost s određenim moćnim političkim strukturama, jer su do danas u toj igri opstale samo banke-vjerovnici. U prvom slučaju Hypo banka, a u drugom Zagrebačka, što znači da je velika većina domaćih tiskano-medijskih kapaciteta spala na milost i nemilost financijskog sektora. I dok za Faggiana i Novi list još nije na pomolu konkretno rješenje, za EPH je rasplet upravo otpočeo.

Novi će vlasnik EPH biti Marijan Hanžeković, odvjetnik koji najviše zarađuje zastupajući Hrvatsku radioteleviziju u brojnim sporovima s nediscipliniranim pretplatnicima.

Vonj sukoba interesa, s obzirom na tu relaciju i takvo porijeklo novca, nije uznemirio praktički nikoga u Hrvatskoj.

Ni Hanžekovićeva bliskost s bankama koje mu omogućuju prolaz do EPH-a, a možda ga pritom i kreditiraju, ne privlači osobitu pažnju javnosti. U prvom planu su medijska radna mjesta, kojih je u proteklim kriznim godinama inače stradala trećina od ukupnog broja.

Da bi dojam bio gori, već je ranije Hanžeković izjavio da se „socijalna komponenta ne može implementirati u rad tvrtke".

Zatajena koncentracija moći

Nameće se pitanje, dakle, kako smo i zašto od privatizacije gotovo kompletnog medijskog sektora došli do njegova faktičkog kolapsa?

On upozorava da su ključni medijski akteri usput uništili još pokoju lokalnu industrijsku, prehrambenu ili trgovačku djelatnost, sve uz blagonaklonost i podršku korumpiranih političkih elita. „To je dio nerasvjetljenog problema nastanka nacionalne buržoazije", pridodaje naš sugovornik, na što domećemo napomenu o još jednom akteru - najvećem hrvatskom trgovcu Ivici Todoriću, koji je postao najveći domaći medijski oglašivač, te novinski distributer i prodavač. O toj se koncentraciji moći također premalo govori, iz razloga koje zacijelo ne treba posebno tumačiti.

Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, podsjeća nas da su neki od medijskih vlasnika došli u sektor iz nekog drugog biznisa, a drugi su počeli u medijima, i zatim širili poslovanje izvan njih. Faggian je primjer prvog modela, Pavić drugog. „Ali, rezultat je isti: kolaps medija kao kolaps rada u medijima, medija kao polja rada i radničkih prava", rekao je Duda za Deutsche Welle.

Privatna kupoprodaja za - spas demokracije

Povezanost medijskih mogula s političkim strukturama i ona vidi kao osnovnu prepreku demokratizaciji hrvatskih medija, zatim i rješenju ostalih pripadajućih problema u sektoru: „Rast i koncentracija vlasništva koja se često širi izvan medijske djelatnosti te kompanije čini nedodirljivima i omogućuje im da se bave riskantnim poslovima, da ignoriraju koncesijske ugovore, radnička prava ili bilo koje druge zakonske propise koji se na njih odnose". Govoreći o rastu koncentracije vlasništva, spomenimo da se u kuloarima naveliko govori o dolasku medijske kuće Styrija u posjed nekih Faggianovih listova.

Sociologinja medija Helena Popović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da problem nastaje od trenutka u kojem se mediji istodobno osuđuju na tržište, dok im se i dalje pripisuju atributi društvene institucije i kulturnog artefakta u striktno definiranom normativnom okviru. „Od tih normi nikad nismo bili dalje - tržište se pokazuje superiornim, a medijski sadržaj je sve više rezultat 'spinova', koji se šire pod utjecajem propagatora, dok potplaćenost i nesigurni uvjeti rada novinarima onemogućuju profesionalno bavljenje produkcijom", rekla je Popović.

Također, može se čuti i ponešto o tome da bi EPH i Marijan Hanžeković mogli preuzeti druge novine Alberta Faggiana pa bi tiskano-medijski oligopol spao na još porazniji duopol. Ali, to su za sada samo nagađanja, koliko god bila utemeljena. Na žalost, o svemu tome odlučivat će, po svoj prilici, isti navedeni akteri, koji čak i sadašnje poslovne okolnosti nastoje prikazati afirmativno, bez primjerenih reakcija predstavnika vlasti. Tako je Peter Walter Imberg, EPH-ov direktor iz njemačkog WAZ-a, suvlasnika zagrebačke medijske kompanije, javno ustvrdio da predstečajna nagodba uoči prodaje Hanžekoviću znači i „spas demokracije u Hrvatskoj".

Odgovorni su i novinari

Duda, međutim, znatan dio odgovornosti adresira i na veliki dio struke, uz već izrečeno o medijskim vlasnicima i kvarnoj političkoj eliti. On drži kako su ispočetka svi vidjeli medije kao polje dobre zarade, a najgore je što su na njih tako gledali i novinari koji su se u privatizaciji domogli dijela vlasništva. „Ali, nisu izdržali lukrativni zov, prodali su udjele i danas cvile kako nestaju 'institucije od iznimnog javnog interesa'. Reklo bi se da su se medijski radnici zanijeli vlastitom veličinom, osobito preplaćeni uredničko-komentatorski zdrug koji je izravno servisirao političke i financijske pokrovitelje", poantira Dean Duda.

„Stanje u medijima je takvo da hitno traži osmišljavanje potpuno novih modela funkcioniranja unutar kojih bi se, prije svega, vodilo računa o javnom interesu i demokratskoj funkciji medija", zaključno konstatira Helena Popović. U tom pogledu, Dean Duda nalazi tračak nade u novijem razvoju okvira za drukčiju medijsku politiku, a po Ministarstvu kulture RH. „Pritom je financiranje neprofitnih medija i projektno financiranje tema važnih za zajednicu", kaže Duda, „dakle, održavanje na životu kreativnog i kritičkog dijela medijskih radnika, mali, ali neizmjerno važan korak".