Autostop - zaboravljena avantura

„Mislim da stopiranje jednostavno nije za mene", kaže Orlando Reijndorp. Ovaj dvadesetčetvorogodišnjak iz Amsterdama stoji s par prijatelja na parkingu njemačke autoceste A3. Na suprotnoj strani - auti jure u pravcu juga, na parkiralištu stoje kamioni iz Poljske, Slovenije i Austrije tik jedan do drugog, dok se jedan stariji par priprema za kratki piknik.

Informativni portal Hitchwiki preporučuje to mjesto kao polaznu točku za stopere koji žele putovati u pravcu Frankfurta. Ali autostopera, s velikim ruksacima i kartonskim natpisima, nema ni na vidiku.

Reijndorp i njegovi prijatelji putuju automobilom u München na nogometnu utakmicu. Ovaj student nikada do sada nije stopirao. „Kada putujem planiranje mi je jako važno. Želim znati kada i gdje stižem. A uz to, kada stopirate, morate razgovarati s nepoznatim ljudima, što zna biti naporno."

Zaboravljena spontanost

Premda mladi Nizozemac govori u svoje ime, njegovo mišljenje nije izuzetak. S izuzetkom statistike članova nekih klubova, nema podataka o tome kako se razvijao broj autostopera u Njemačkoj. Ali jedno je očigledno: Dani kada su putovi bili prepuni stopera koji žele do idućeg grada ili čak u inozemstvo, dio su prošlosti. Čak ni neko vrijeme popularnije direktno obraćanje vozačima na odmorištima autoceste više nije raširen fenomen.

Više automobila, povoljni letovi, bolja željeznička mreža, jeftinije alternative poput autobuskih linija i mreža za dijeljenja troškova putovanja: to su neki od razloga za nestajanje autostopiranja iz svakodnevice. Ali i druge, nove navike putovanja također značajno utiču, sumnja Kerstin Heuwinkel. „Puno više se planira", kaže profesorica Međunarodnog menadžmenta u turizmu s fokusom na turističku sociologiju na Sveučilištu u Sarskoj oblasti.

Za Felixa Köstersa spontanost je upravo ono što stopiranja čini privlačnim - pa i u 2019. godini. Ovaj student iz Lübecka i strastveni stoper često putuje za Hamburg. „Stopiranje ima smisla, jer nisam vezan za točno vrijeme polaska", kaže on. "Mogu jednostavno stati pored ceste i sigurno će me u roku od 15 minuta netko pokupiti. Tako sam puno fleksibilniji." Iako se čovjek mora upustiti u razgovore sa strancima i često pričati o jednim te istim temama, iznenađujuće je koliko novog se može iskusiti i kako malo znanja jezika je potrebno čak i u inozemstvu, da bi se razumjela druga osoba.

Utrka autostopera

Ovih dana Kösters zajedno s ostalim ljubiteljima stopiranja radi na organiziranju utrke stopiranja kroz Europu. To se natjecanje održava po dvanaesti put. Od sredine kolovoza oko 20 timova od po dvije ili tri osobe starosti između 19 i 40 godina stopirati će od Görliza i Bad Grenenbacha u Njemačkoj na raznim rutama do Rumunjske i pritom prikupljati donacije za civilne spasilačke službe.

Timovi se registriraju putem interneta i uživo prate međusobno napredovanje. Na YoueTubu možete naći svojevrsni promotivni video za trku, tu su i blog, facebook stranica i instagram profil. Da su društvene mreže danas važne za stopere, govori brojka od 30.000 članova facebook grupe „Stopiranje Europom" ("Hitchhiking Europe").

„Digitalne platforme omogućavaju stvaranje zajednice u Europi ili čak širom svijeta, tako da postoji mnogo veća razmjena iskustava, recimo gdje je najbolje stajati", kaže Kösters .

„Moj život ima prioritet"

U trci autostopiranja nikada se nije dogodilo nešto loše. „Najgore üto se desilo je bila slomljena ruka". No, ne postoji policijska statistika o zločinima povezanim sa stopiranjem, a vijesti poput ubojstva njemačke autostoperke Sofije L. nedavno u Španjolskoj rijetko su na naslovnim stranicama novina.

Ipak, Kerstin Heuwinkel, stručnjakinja za turizam, smatra da temeljna, nepredvidljiva nesigurnost mnoge odbija od stopiranja, ali i vozače od pomisli da prime stopera. Ona ukazuje na nedavne terorističke napade i napad na glavnoj željezničkoj stanici u Frankfurtu.

Dosta se raspravlja i o sigurnosti na odmorištima uz autocestu A3. „Ponekad u Frankfurtu vidim stopere, ali kao žena, zbog straha, nikada ne bih nekoga povezla.", kaže prodavačica Hameda Fathi. I učiteljica iz Nizozemske Karin Deen, koja sa suprugom pravi pauzu na putu za Italiju, dijeli njeno mišljenje. Pa čak ni Boloi Costal, vozač kamiona iz Rumunjske, koji vozi pošiljku šećera u Potsdam, ne bi stao autostoperima. „Moj život ima prioritet", kaže on.

A sigurnost samih autostopera? Njima njemačke vlasti savjetuju da se voze isključivo sa ženama i parovima, da ne stopiraju sami i da bliskoj osobi na početku vožnje pošalju broj registarske tablice i svoje odredište, a ako je moguće, da ipak radije koriste sredstva javnog prometa.

Renesansa autostopiranja?

Ovakve izjave ne bude baš nadu da će autostopiranje uskoro doživjeti neku renesansu. No Felix Kösters je ipak uvjeren da je putovanje autostopom ispravno, posebno zbog aktualne rasprave o klimatskim promjenama. „Automobile, koji sada prazni prevale veliki broj kilometara, trebalo bi napuniti ili ukloniti iz prometa. Kada bi više ljudi stopiralo, povećala bi se svijest o tome kako mobilnost danas izgleda i kako ona eksplicitno isključuje ljude koji nemaju dovoljno novca, jer ne mogu sebi priuštiti auto, a željezničke karte su preskupe.

Rok za registraciju sudionika u trci stopiranja je istekao. Ove godine ima mnogo manje zainteresiranih nego ranije. Trenutno se može samo nagađati o razlozima. Možda je prva generacija sudionika prerasla stopiranje. „Sastati ćemo se i raspraviti, da vidimo kako bi mogli obnoviti autostop", kaže Felix Kösters.