Zašto toliko ljudi umire na Everestu?

Kada se planinari žele uspeti na Mount Everest, najviši svjetski vrh s 8848 metara, moraju proći kroz "zonu smrti", visinu iznad 8000 metara na kojoj tijelo postupno počinje umirati, minutu po minutu, stanicu po stanicu. 

Naime, ljudski organizam ne može normalno funkcionirati iznad određene nadmorske visine. Tijelo najbolje 'radi' na razini mora gdje je razina kisika idealna za naša pluća i mozak, piše portal Science Alert.

Ove je sezone već 11 ljudi umrlo na Everestu. Nepalske vlasti na udaru su žestokih kritika jer su za proljetnu penjačku sezonu, od ožujka do svibnja, izdale rekordnu 381 dozvolu za uspon. Alpinisti stoga zapinju u velikim gužvama u zoni smrti i moraju dugo čekati na red za uspon.

Pri vrhu Mount Everesta opasan je manjak kisika. Jedan od planinara to je opisao kao trčanje punom brzinom uz disanje na slamčicu. 

U zoni smrti pluća i mozak žude za kisikom, rizik od srčanih i moždanih udara raste, a znatno se smanjuje i sposobnost rasuđivanja. 

Jeremy Windsor, liječnik koji je osvojio Everest 2007., izjavio je da su uzorci krvi uzeti u zoni smrti pokazali da penjači preživljavaju s jednom četvrtinom količine kisika koja je dovoljna za normalno funkcioniranje na razini mora. 

- To su brojke usporedive s pacijentima na rubu smrti, pojasnio je. 

Manjak kisika izaziva brojne zdravstvene rizike.

Kada razina kisika u krvi padne ispod određene razine, broj otkucaja srca diže se iznad 140 u minuti što povećava opasnost od srčanog udara.

Penjači se moraju aklimatizirati na uvjete na Himalaji prije nego što pokušaju doći do krova svijeta. Iz baznog kampa koji se nalazi na oko 5000 metara nadmorske visine ekspedicije postupno odlaze na sve veće visine prije nego što se okušaj u završnome usponu.

Proces je to koji traje tjednima i tijelu omogućava da počne proizvoditi više hemoglobina, proteina u crvenim krvnim zrncima koji prenosi kisik iz pluća u druge dijelove tijela, kako bi se nadoknadio manjak kisika.

No previše hemoglobina može zgusnuti krv i tako srcu otežati distribuciju krvi,a to može rezultirati moždanim udarom ili nakupljanjem tekućine u plućima.

Ovo potonje naziva se visinskim plućnim edemom (HAPE). Simptomi ukljčuju umor, osjećaj gušenja, slabost i stalan kašalj s bijelim, vodenastim iscjetkom. Ponekad je kašalj toliko jak da izaziva napuknuća rebara. 

Zbog nedostatka kisika u zoni smrti dolazi do hipoksije i oticanja mozga, odnosno stvaranja cerebralnog edema (HACE), što izaziva mučninu i svojevrsnu visinsku psihozu. Hipoksičnim penjačima sposobnost rasuđivanja poremećena je, zaborave gdje su i padaju u delirij.

- To se događa jer aklimatizacija na zonu smrti jednostavno nije moguća, rekao je liječnik Peter Hackett, stručnjak za visinske bolesti.

Ali manjak kisika u organizmu i sve posljedice koje iz toga proizlaze nisu jedino o čemu alpinisti moraju brinuti. 

- Ljudi jednostavno počinju propadati. Spavanje postaje problem. Mišići atrofiraju. Gubi se tjelesna težina, kaže Hackett.

Tu je i snježno sljepilo i pucanje kapilara u očima. Dio penjača strada zbog neizravnih posljedica visinskih bolesti. Tjelesno slabljenje i lošiji vid mogu dovesti do padova. Jednako kao i iscrpljenost i manjak kisika koji utječu na donošenje pogrešnih odluka.

Alpinisti obično pokušavaju završni uspon na vrh i spust s njega u jednome danu.

Točnije, od zore do sumraka. Time se boravak u zoni smrti skraćuje na najmanju moguću mjeru. Boravak na samome vrhu zbog toga mora biti kratak, dovoljan samo za malo odmora i prigodno fotografiranje.

Gužva koja je ondje nastala proteklih dana i produljeni boravak u zoni smrti objašnjenje su za povećan broj smrtnih slučajeva ove proljetne penjačke sezone. Ti produljeni neplanirani sati na kritičnom dijelu planine za 11 ljudi činili su razliku između života i smrti.