Tajni javni život Novog Zagreba

Došli su razdrmati zavladalu društvenu apatiju te potaknuti promjenu u pristupu svijetu i okolišu. U sunčano subotnje jutro odlučno su zaposjeli ulice Novog Zagreba. Saša Šimprag i njegovih 40-ak gerilaca otisnuli su se na trosatno istraživanje novozagrebačke infrastrukture željni upoznati i one samozatajne djelove grada, naizgled neugledne i dosadne. Ciljevi su rušenje predrasuda koje koče društveni i gradski napredak te rehabilitacija zapuštenih područja. Goethe gerila  doprinosi kreiranju novog kulturnog identiteta grada prikazujući povijest koja nije u prvom planu, ali je povijest koja je dio urbane gradske baštine te kao takva igra važnu ulogu u formiranju čvrstog, samouvjerenog gradskog JA.

Novi Zagreb je vitalni pedesetogodišnjak. Naselje se nalazi južno od Save, broji 120.000 stanovnika koji su se uglavnom raspodredili po neboderima na površini od 80-ak kvadratnih kilometara.  U carstvu betonskih ploča svoje mjesto pronašle su i zelene površine, neke rafinirane i kultivirane, i druge - potpuno nepočešljane.  No na šarenilu gradskog izričaja marljivo se radi. Novi Zagreb skida ruho periferije i postepeno se etablira u humaniziran i poželjan kvart.

Gerilsko zaleđe

Kao takav Novi Zagreb privukao je pozornost Goethe gerile, skupine mladih, kulture željnih znatiželjnika koji  djeluju pod pokroviteljstvom Goethe Instituta s misijom promicanja kulturno-umjetničko-znanstvenih događanja u metropoli. Cilj Gerile je osvješćivanje uže i šire mase za kulturnu te društvenu tematiku koja se često, ako ne i tradicionalno, zbog svoje kompleksnosti ignorira. Ove godine četvorica zagrebačkih studenata zajedno sa srpskim, bosanskim, makedonskim i kosovskim kolegama, svak na svom teritoriju, uhvatili su se u koštac s problematikom gradskog prostora te neostvarenim potencijalima javnih površina. U nekoliko šetnji skreću pažnju na one lijepe, ali i one ne toliko romantične strane Zagreba.

U sklopu projekta  'Međumjesta' Goethe gerila oživljava utihnula mjesta javnog prostora i kulturnog kapitala Zagreba. U skladu s  izbornim duhom koji se približava svome vrhuncu, Goetheovi "hajduci" također žele pokazati da je svaki glas bitan. Važna je interakcija te razmjena ideja, pa i onih laičkih, u sferi socijalnih, političkih, ekonomskih i emocionalnih  pitanja koja se tiču zajedničkih prostora. Ipak javni prostor bitna je odrednica i individualnih života, a ne samo puka retorika o gradskoj estetici, smatraju "gerilci".

Od ružnog pačeta do labuda

Od Ivice Kičmanovića iz Kovčićeva romana U registraturi, pa do modernih književnih junaka poput Pavličićeva Valentina Kneza,  Zagreb se poistovjećivao s uskim centrom oko Ilice te obručem starog grada. Već su i kvartovi poput Trešnjevke ili Črnomerca u pojmovniku starih Zagrepčana duboko upitni. U tom kontekstu Novi  Zagreb dugo je promtran kao siromašna, razbacana gradska periferija.  Ovaj stav mijenja se krajem 90-ih godina, kada dolazi do ekspanzije stanovništva u glavnom gradu i okolici te se kao logična posljedica pojavljuje manjak stambenog prostora. Novi Zagreb počinje dobivati do tada nepoznate  konture, glasove i likove. Danas je to gradsko naselje s neosporivim atributima urbanog centra: školama, trgovinama, administrativnim i zabavnim sadržajima, te parkovima.

Plava potkova

A parkovi to jest gradska pluća, kako ih se od milja naziva, omiljeni su dnevni boravak svih generacija. Četveročlana zagrebačka Goethe gerila te 50-ak entuzijasta odlučili su osvojiti takozvanu "Plavu potkovu", djelomično realiziranu reinterpretaciju Zelene potkove iz središta grada(kompleks parkova iz središta grada u blizini glavnog kolodovora).  U svojoj šetnji Saša Šimprag, autor knjige Zagreb, javni prostor, uputio je na kvalitetna urbanistička rješenja no i na problematične lokacije novozagrebačkog krajolika. 

Novozagrebački patchwork

Park Vjekoslava Majera (autor knjige po kojoj je snimljen film Tko pjeva zlo ne misli i koji je živio u Novom Zagrebu)u Zapruđu startna je točka ture. Zapruđe je naime najstariji novozagrebački rukavac formiran neposredno nakon izgradnje Mosta slobode u 60-ima. Na njega se nižu Utrine gdje je u šetnji posebna pažnja pridana parku Utrine koji uveseljava ovaj neboderski krajobraz. Kako nomenklatura javnih površina Novog Zagreba prati određenu tematsku logiku, ulice u Zapruđu nazvane su po hrvatskim emigrantima u obje Amerike, a Utrine su ulicama zahvalile države koje su prve priznale hrvatsku neovisnost. Evo odgovora na pitanje što povezuje Vatikansku, Ukrajinsku, Irsku te buduću Latvijsku ulicu.

Svemirski park Travno

 Ulicom Savezne Republike Njemačke put nosi prema kvartu Travno koji je formiran sredinom 70-ih u periodu neposredno nakon čovjekova slijetanja na mjesec. U duhu općeg oduševljenja ovim velikim korakom za čovječanstvo stanovnici Travnog odlučili su "astro-junake" ovjekovječiti u imenima ulica, no do danas je očuvan jedino naziv Kopernikove ulice. U ovom prostoru nalazi se i budući Milankovićev park, službeno još neimenovani park za kojeg Saša Šimprag predlaže referencu na znanstvenika hrvatskih korjena Milutina Milankovića. "Ovom začetniku moderne metereologije te osobi koja je formulirala teoriju o ledenim dobima zasigurno treba posvetiti određenu pažnju, a nema boljeg mjesta za to od svemirskog Travno", smatra voditelj koji se potom osvrnuo na još jedan netipičan gradski fenomen. Raste naime broj malih "divljih"povrtnjaka usred novozagrebačkog zelenila. Povrtnjaci su u ovom gradskom dijelu brojem i veličinom dosegnuli svoj maksimum, no bez obzira na njihovu simpatičnu narav te evokaciju seoske idile ipak ugrožavaju gradsku cjelinu koja bi se definitivno trebala planski razvijati. Argokulturni pristup je u svakom slučaju poželjan, no upitno je je li pogođeno mjesto i vrijeme. Kao alternativu Šimprag predlaže formiranje takozvanih "community gardena" (zajedničkih vrtova) koji bi spajali oku ugodno s korisnim.

Kamena duša Mamutice

Sljedeća destinacija je Mamutica, najveća hrvatska stambena zgrada. Cijelo zdanje broji 19 katova te 1.169 stanova te je unatoč gorostasnosti i imiđžu "Velog Jože" jako ugodan i živahan prostor. Pogled s Mamutice seže preko Sloboštine do Sigeta odakle su vidljiva i dva  parka Lakum i Bračak koji bi u doglednoj budućnosti uz asistenciju i efikasnost gradskih vlasti trebali dodatno oplemeniti ovaj prostor. Natječaji su obećani no nikada i raspisani.  Ono što bi se neiskusnom oku omaklo kao šikara ipak ima određeni prostorni potencijal no u njegovoj realizaciji ključan je financijski faktor, pa je tu cijela stvar i zastaje. Uz park Bračak predložio je Šimprag  formiranje "filmskog" Podbrežja. Imena budućih ulica mogla bi biti inspirirana kinematografskim velikanima poput Oktavijana Miletića, Branke Bauera ili pak Marlene Dietrich. Orson Welles (koji je dijelove svog filma Proces snimao u Zagrebu - u katedrali i na Borongaju) također bi se mogao skrasiti pod novozagrebačkim suncem. Gerila se pak skrasila u sigetskom Parku mladenaca poznatom po brojnim sadnicama euforičnih novopečenih mladenca koji ovdje ukorjenjuju svoju ljubav.

Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče...

"Nastojim reafirmirati neke ključne ideje za suvremeni razvoj grada, koje su zbog gubljenja kritičke svijesti i spona s prošlošću marginalizirane i zaboravljene", komentira Šimprag.

Grad ne čine zidine, već ljudski duh koji njime suvereno vlada. Tek u jednoj simbiozi grada i njegovog građanina može doći do procvata i jedne i druge strane, no za ovu interakciju potrebno je kao i u svakom odnosu strpljenje i razumjevanje.