Kosovo u životu jedne prosječne Hrvatice

Athena Air zapitala se kakvu ulogu ima Kosovo u  njezinu životu: ‘Kosovo mi je jedna od najgorih trauma iz djetinjstva. Iako nikad tamo nisam bila i zapravo ništa nemam vezano osobno uz tu regiju (jel regija, pokrajna, od sutra država, što li je majkumu?!) jednostavno mi je Kosovo oduvijek bilo sinonim za jad, bijedu, siromaštvo, neuspjeh, propast, kataklizmu, neživot, tugu.

Ustvari, ne sjećam se da sam ikad imala neke pozitivne konotacije vezane uz Kosovo. Doživljavala sam ga kao Baba Rogu. A sve je potpuno nevezano uz ljude, jer se baš i ne mogu sjetiti da sam ikad upoznala nekoga od tamo, pa niti imam neko mišljenje o Kosovarima, za razliku od ostalih fizički nam bližih zajednica. Vezano je uz informacije kojima sam bila bombardirana kao dijete, a koje sam očito filtrirala na način da je Kosovo bilo ‘tamo neko područje nemira i gladi, krvne osvete, ratova, buke i prljavštine u kojem se kolju narodi, gdje manjina vlada autohtonom većinom’.

A onda je došla fantastična 1989. godina, ona o kojoj sam naširoko pisala nedavno ovdje, a koja je bila prva velika prekretnica u mom malom životu...,’ prisjeća se Athena i zaključuje: ‘Ono što se ovih dana događa, a što će sutra rezultirati proglašenjem neovisnosti Kosova, danas se po medijima karakterizira kao konačni kraj (konačni kraj?!) raspada Jugoslavije. One iste koja se u mojem djetinjstvu činila kao nevjerojatno zabavna zemlja zbog silnih različitosti na relativno malom području.

Područje nemira, gladi, ratova, gdje manjina vlada autohtonom većinom.

A istovremeno se to osamostaljenje poklapa i s jednim mojim osobnim ciklusom koji se završava i stvara mjesta za neki novi početak. Bez suvišne patetike, ne sumnjam da se na kozmičkom nivou stvari poput ovih čine nevažnima i sitnima, da će se bez obzira na sutrašnje slavlje parsto kilometara sjeverozapadno od Prištine ljudi i dalje boriti s poskupljenjima hrane, padom burzovnog indeksa, mitologijom u pravosuđu ili prilagođavanjem novoj poslovnoj i životnoj okolini.

Athena Air piše kako gledanje Garde cara Lazara ne ostavlja neki sretan dojam, a izražava i sumnju da se problemi Srba mogu ikada riješiti mirno. 

Ipak, ne doživljavam osamostaljenje Kosova kao konačan završetak nemira na ovom dijelu Balkana. Gledajući unatrag malo dalje od ovih par desetljeća, nemiri su pravilo, ne izuzetak. Vatrena krv. Gledati, primjerice, Gardu cara Lazara uopće ne ostavlja neki sretan dojam. Možda jednostavno više ne vjerujem da se stvari srpska pitanja mogu ikad riješiti - mirno...’  (Metro)