Zašto EU uvodi naplatu ugljika na granici?

Europska unija od 2026. godine uvodi jedan od najambicioznijih instrumenata klimatske politike dosad: mehanizam prilagodbe ugljika na granicama (CBAM). Riječ je o sustavu kojim se na uvoz određenih proizvoda u EU primjenjuje cijena ugljika usporediva s onom koju već plaćaju europski proizvođači kroz sustav trgovanja emisijama. Cilj je jednostavan, ali politički i ekonomski osjetljiv, spriječiti da se proizvodnja seli u zemlje s blažim klimatskim pravilima i time potkopava učinak europske klimatske politike. Izvor: The Conversation

Čelik, cement ili gnojiva proizvedeni bilo gdje na svijetu, uz visoke emisije mogu bez zapreka prelaziti granice i konkurirati proizvodima koji su nastali pod strožim ekološkim pravilima, kao na primjer u Europskoj Uniji. Upravo se u tom raskoraku između klimatskih ciljeva i trgovinske stvarnosti posljednjih godina otvorilo jedno od ključnih pitanja europske zelene tranzicije. Ali isto tako, dodajmo, ovaj mehanizam treba promatrati kao pokušaj povećanja globalne konkurentnosti EU.

Zašto EU uvodi CBAM

Unutar EU-a industrija već godinama plaća emisije CO2 kroz sustav trgovanja emisijama (ETS). To povećava troškove proizvodnje, ali i potiče ulaganja u čišće tehnologije. No istodobno se otvorilo pitanje situacije u kojoj se proizvodnja seli izvan EU, u zemlje koje ne naplaćuju emisije ugljika, a proizvodi se zatim uvoze natrag na europsko tržište. Rezultat je dvostruko negativan: europska industrija gubi konkurentnost, a globalne emisije se ne smanjuju.

U pozadini svega nalazi se i važna promjena unutar same Europske unije. Industrije uključene u sustav trgovanja emisijama godinama su dobivale dio emisijskih jedinica besplatno, kako bi se ublažio udar na njihovu konkurentnost. No kako se te besplatne kvote postupno ukidaju, pritisak na europske proizvođače raste. Bez dodatnih mjera, razlika u troškovima između proizvodnje unutar i izvan EU-a postajala bi sve veća.

U ovom se prijelaznom trenutku pojavljuje CBAM, ne kao nova carina, nego kao pokušaj zatvaranja rupe u sustavu. Ideja je jednostavna: ako europski proizvođači plaćaju cijenu ugljika, onda bi je, barem u osnovi, trebali plaćati i proizvodi koji ulaze na europsko tržište.

CBAM je zamišljen kao odgovor na problem uvoza. Umjesto da europski proizvođači budu u nepovoljnijem položaju, EU pokušava izjednačiti uvjete: tko želi prodavati robu na europskom tržištu, mora uračunati i ugljični trošak proizvodnje.

Koji proizvodi ulaze u CBAM i kako će se obračunavati cijena

U prvoj fazi CBAM se odnosi na sektore s visokim emisijama i velikom izloženošću međunarodnoj trgovini: čelik, aluminij, cement, gnojiva, vodik i električnu energiju. Uvoznici tih proizvoda već su obvezni prijavljivati količinu emisija ugrađenih u robu, a od 2026. godine morat će za njih kupovati CBAM certifikate.

Cijena certifikata bit će vezana uz tržišnu cijenu emisijskih jedinica u EU ETS-u. Ako zemlja izvoznica već ima vlastiti sustav cijene ugljika, taj se trošak može djelomično ili u potpunosti priznati, čime se izbjegava dvostruko oporezivanje. Time EU formalno nastoji pokazati da CBAM nije protekcionistička mjera, nego produžetak vlastite klimatske politike.

CBAM se u ovoj fazi ne odnosi na gotove proizvode poput automobila, bijele tehnike ili elektronike. No to ne znači da će ti proizvodi ostati izvan dosega mehanizma. Budući da se temelje na čeliku, aluminiju i energiji, njihov će se ugljični trošak postupno prenositi kroz cijeli lanac proizvodnje, što će se odražavati i na cijeni.

Posljedice za globalnu trgovinu

Uvođenje CBAM-a ima potencijal promijeniti tokove globalne trgovine. Proizvođači iz zemalja bez cijene ugljika suočit će se s dodatnim troškovima, što može smanjiti njihovu konkurentnost na europskom tržištu. Istodobno, proizvođači s nižim ugljičnim otiskom ili oni koji već posluju u zemljama s klimatskim politikama sličnima EU, mogu postati relativno povoljniji.

Za neke zemlje izvoznice to je snažan poticaj da uvedu vlastite mehanizme cijene ugljika ili barem poboljšaju sustave praćenja emisija. U tom smislu CBAM djeluje i kao vanjskopolitički alat: ne nameće izravno europska pravila drugima, ali stvara ekonomski pritisak da se ona dobrovoljno usvoje.

Hoće li CBAM povećati cijene za građane i poduzeća u EU

Jedno od ključnih pitanja za građane jest hoće li CBAM dovesti do poskupljenja proizvoda. Kratkoročno, odgovor je vjerojatno da, barem za dio robe. Dodatni trošak ugljika vjerojatno će se djelomično preliti na cijene građevinskog materijala, metala ili energije, osobito ako dolaze iz trećih zemalja.

No dugoročno, učinak je složeniji. Kako se tržište prilagođava, a proizvođači smanjuju emisije kako bi izbjegli dodatne troškove, razlike u cijenama mogle bi se smanjivati. Istodobno, potrošači bi mogli sve češće birati proizvode s manjim ugljičnim otiskom, što dodatno potiče promjene u proizvodnji.

Ovo se možda može iskoristiti i na način da se uvozi više sirovina kojima se obradom dodana vrijednost daje unutar zemalja članica EU. Ako se ova politika kvalitetno proizvede, mogla bi možda dovesti do razvoja zelene industrije. Time bi rastao i standard građana, pa bi amortizacija novog rasta cijena bila lakša za društvo. U suprotnom, nema sumnje da će loša implementacija dovesti do prosvjeda diljem EU.

CBAM kao globalni alat klimatske politike Europske unije EU-a

CBAM je više od tehničke carinske mjere, predstavlja pokušaj EU-a da klimatsku politiku proširi izvan svojih granica i da utječe na globalna pravila igre. Hoće li u tome uspjeti ovisit će o reakcijama trgovinskih partnera, brzini prilagodbe industrije i političkoj volji da se mehanizam koristi kao alat za smanjenje emisija, a ne samo kao fiskalni instrument.

Za potrošače, CBAM vjerojatno znači spor, ali postupan pomak prema transparentnijim cijenama koje u sebi uključuju i klimatski trošak proizvodnje, ali i skuplje proizvode, za Hrvatsku, ovo će posebno vjerojatno dovesti do novog rasta cijena nekretnina koje su već sad neodržive domaćim kupcima. Za globalnu trgovinu, to je signal da era jeftine robe bez uračunate cijene ugljika polako dolazi kraju.