Galamite na vlastito računalo, tepate svojim kućnim biljkama, dali ste ime svojem automobilu - takvo ponašanje sasvim je uobičajeno, ali iracionalno i iza njega se krije fenomen antropomorfizma, jednog od glavnih mehanizama uz pomoć kojih iščitavamo i percipiramo stvarnost koja nas okružuje. Ova svojstvo je nešto što postoji od pradavnih vremena, ali tek su se posljednjih godina psiholozi pa čak i neki ekonomisti odlučili pozabaviti njime sa stručnog stajališta. Najnovija istraživanja potaknuta su pitanjima kao što je ono zašto određene predmete tretiramo kao osobe ili što se zbiva u mozgu dok se deremo na zaglavljeni pisač ili zablokirano računalo; zaista, zašto nas je evolucija(ako smo evoluirali) učinila takvima? I na kraju, kakva korist od toga?

Odgovore na ta pitanja pokušao je dati niz stručnjaka koji su svoje tvrdnje materijalizirali u obliku članaka u časopisima New Scientist i Journal of Personality and Social Psychology.

Antropomorfizam je, prema definiciji Nicholasa Epleyja, profesora iz sfera znanosti o ponašanju sa Sveučilišta Chicago, „mentalni proces u kojem osobe drugim objektima pripisuju osobine, namjere i motiviranost koji su tipični za ljuska bića." Sjetite se antičkih vremena u kojima su ljudi bogove opisivali poprilično slično sebi samima - imali su plave oči, plavu kosu i tako dalje. Istovremeno u Africi bogove opisuju kao crnooke i crnokose. Možemo ići još dalje u prošlost, sve do crteža u pećinama na kojima se vide prikazi bića koji su pola ljudi pola životinje. Dio stručnjaka vjeruje da je atropomorfizam stvar evolucije i kao primjer navode čimpanze - one 'personificiraju' razne vremenske promjene uz pomoć nasilnog ponašanja - kad se približava oluja, dominantni mužjaci nakon svakog udara munje počinju svojevrsni „kišni ples" koji podsjeća na ponašanje u slučaju dolaska drugih mužjaka rivala.

Antropomorfizam je najviše zastupljen u dječjoj dobi te kod osoba koje su poprilično usamljene (sjetite se Toma Hanksa u filmu „Cast Away" i njegova druženja s Wilsonom - loptom za odbojku kojoj je nacrtao lice svojom krvlju). Djeca pripisuju ljudske karakteristike čak i životinjama jer im je tako lakše razumjeti svijet, dok je kod usamljenih ljudi slučaj taj da na scenu stupa urođena društvenost koja ih tjera da konstruiraju druga „ljudska bića". U današnje vrijeme najčešće scene naše interakcije s neživim stvarima u obliku međuljudskih odnosa su one koje uključuju naše vikanje na računala, mobitele, pisače i ostalu tehnologiju kad zašteka. Iz toga psiholozi zaključuju da antropomorfizam može biti proizvod i trećeg čimbenika - naše potrebe da stvorimo osjećaj apsolutne kontrole nad stvarnošću koja nas okružuje. Epley je pak u svojim istraživanjima zaključio da čim se određeni predmeti 'ponašaju' više nepredvidljivo to smo skloniji tome da ih humaniziramo, a to je kao da status običnog predmeta podižemo na razinu bližu našoj. U istraživanju volonteri su postavljeni pred robota čije su ponašanje morali predvidjeti. što se robot ponašao više nepredvidljivo to su ga volonteri smatrali ljudskijim, a takvo ponašanje je zabilježeno i na neuronskoj razini zahvaljujući magnetnoj  rezonanci - pokazalo se da razmišljanje o neživim stvarima kao o ljudima aktivira ista moždana područja koja su zadužena za razumijevanje drugih ljudskih bića.

No koja je svrha ovakvih istraživanja? Najveća prednost u dobivanju saznanja iz područja antropomorfizma je razbijanje metodologije za izradu antropomorfnih tehnoloških naprava koje bi u takvom obliku poticale ljudski um. Populacije diljem svijeta stare, a tehnologija se razvija iznimno brzo i sve je složenija pa bi se „aktivacijom moždanih područja za upoznavanje i  razumijevanje drugih ljudi preko antropomorfnih oblika tehnoloških naprava" olakšalo praćenje najnovijih trendova. Drugim riječima, svi bismo lakše išli u korak s vremenom i tehnologijom. I tu ima logike - ljudi koji nisu previše zainteresirani za tehnologiju lakše svladavaju rad na računalo ako mu pripišu neke ljudske karakteristike, daju mu ime i slično. Amazon.com je, dodavši svojoj automatiziranoj telefonskoj službi poneku empatičnu rečenicu više, produžio komunikaciju klijenata s aparatom i prodaju knjiga.

Međutim, nije sve tako pozitivno. Prema riječima Douglasa Foxa iz New Scientista, iza ove ljudske sklonosti krije se i određen problem. Antropomorfiziranje bi nas moglo potaknuti na krive odabire. Jedan članak o stručnjacima sa Sveučilišta Chicago, koji je trenutno još u fazi pripreme, upozorava na to da ispred aparata za igre na sreću koji imaju antropomorfne karakteristike kod plašljivih osoba izazivaju još više nesigurnosti dok kod onih manje plašljivih povećava samouvjerenost i to do te mjere da ovi potonji gube iz vida granicu između stvarnosti i igre. Dakle, lako je moguće da osoba padne u zamku razmišljanja o stroju kao o osobi. I dok nam s jedne strane antropomorfizam olakšava život, samoću i suočavanje s tehnologijama i nepredvidljivost života, s druge bi nas mogao pošteno udariti po novčaniku.