Postoje žene koje jednostavno primijetite. Ne zato što se nameću ili žele biti u središtu pozornosti, nego zato što imaju sigurnost i snagu koja se osjeti i bez puno riječi.

Moja prijateljica Željka jedna je od takvih žena.

U svom poslovnom okruženju, u kojem se sve mjeri brojkama, rezultatima, rokovima, rizicima i odgovornošću, ona je žena na koju se možete osloniti. Precizna, analitična, odlučna. Ona vidi ono što drugima promakne, predviđa ono što drugi još nisu prepoznali i ne prihvaća da nešto nije moguće samo zato što je teško. Za nju ne postoji rečenica: „Ne može se." Postoji samo pitanje: „Kada ćemo to napraviti?" I onda napravi. Daje se petsto posto. Na poslu, u braku, u majčinstvu, u prijateljstvu, u svakom zadatku koji preuzme i svakom odnosu do kojeg joj je stalo. Ona ne voli stvari „odrađivati". Ona ih želi napraviti najbolje što može. A često i bolje od toga. Ona je žena koja će provjeriti još jednom, pripremiti se još malo, ostati dulje, preuzeti odgovornost, iznaći rješenje i kada bi sasvim opravdano mogla reći da je učinila dovoljno.

I upravo tu počinje priča o jednoj neobičnoj zamci u životu sposobnih žena. Što više mogu, to se pred njih postavljaju sve veći zahtjevi. Što kvalitetnije rješavaju probleme, više problema dolazi na njihovu adresu. Što su pouzdanije, to se više ljudi oslanja na njih. Što manje pokazuju umor, to ga manje drugi primjećuju. Podrazumijeva se da će ona znati. Da će stići. Da će organizirati. Da će iznaći način. Da će biti racionalna kada su drugi emotivni, smirena kada nastane kaos i snažna kada se drugi umore. A negdje između svih tih uloga nalazi se ona sama. Žena od krvi i mesa, sa svojim potrebama, strahovima, umorom i pravom na trenutak u kojem ništa ne mora. Ponekad se pitam: tko se brine o ženama koje su navikle brinuti o svemu? Tko primjećuje njihovu tišinu nakon dana u kojem su svima bile oslonac? Tko vidi koliko je energije potrebno da izvana sve izgleda jednostavno, čak i kada se iznutra vodi nekoliko bitaka istodobno? I koliko dugo možemo biti vlastiti najstroži nadređeni, a da pritom ne postanemo i vlastiti najokrutniji kritičari?

U poslovnom svijetu dobro znamo da svaki sustav ima svoje kapacitete. Da se resursi ne mogu beskonačno trošiti bez posljedica. Zašto onda prema sebi često ne primjenjujemo ista pravila koja tako dobro razumijemo u poslu? Zašto vlastitu energiju tretiramo kao neograničen resurs? Zašto ne dopustiti da život ponekad bude neorganiziran, nedovršen, neplaniran, pa čak i pomalo neuspješan? U poslu će uvijek postojati novi ciljevi, tržišta koja se mijenjaju, odluke koje traže dodatnu analizu. U obitelji će uvijek postojati nešto što se moglo napraviti bolje. Spoznajmo da nije svaki trenutak problem koji zahtijeva rješenje. Neki trenuci traže samo prisutnost. Ponekad je dovoljno samo biti tu. Za one koje volimo. Za sebe. Jer svijet će uvijek trebati sposobne žene. Žene koje znaju, mogu, odlučuju, preuzimaju odgovornost i pomiču granice. Ali ne treba nam svijet u kojem te žene moraju izgorjeti da bi dokazale koliko vrijede. Treba nam svijet u kojem njihova snaga nije mjerena time koliko mogu podnijeti, nego i time koliko mudro znaju sačuvati sebe. Ne moramo svaku priliku iskoristiti samo zato što je možemo iskoristiti. Ne moramo uvijek imati odgovor. I ne moramo svaki dan biti najbolja verzija sebe.

Na kraju, kada se zbroje svi rezultati, sve odgovornosti i sva postignuća, ostaje život u kojem smo trebali imali vremena voljeti, biti voljeni, pogriješiti, odmoriti se, nasmijati i biti prisutni. A to je možda jedini rezultat koji zaista vrijedi održavati dugoročno. I jedina investicija u kojoj ne bismo smjeli štedjeti.