Uvođenje doživotne kazne u hrvatski Kazneni zakon, po svemu sudeći, gotova je stvar - ako se ravnamo najavama Vlade RH. Pritom malo tko dovodi u pitanje faktični autoritet izvršne vlasti spram one zakonodavne u parlamentu, iako bi hijerarhija morala biti obrnuta. No jednako tako čini se da je odluka o doživotnoj kazni donesena bez mnogo preispitivanja, posve ad hoc. Povod je bilo jedno ubojstvo što ga je u Drnišu nedavno počinila osoba koja je već bila u zatvoru zbog drugog, ranijeg ubojstva. Bez puno oklijevanja zaključeno je potom da takvim pojedincima nikako nije mjesto na slobodi.

Ipak, upada u oči da se o toj krupnoj stavci raspravljalo jako malo, a odluka je donesena na osnovu jednog slučaja, uz ovlašnu komparaciju s njih još par. Naročito je indikativno da je izostala iole sadržajna i stručna diskusija o nedovoljno iskorištenim mogućnostima prevencije, rehabilitacije i nadzora. Doživotna kazna u tom kontekstu pomalo nalikuje prečici, instant-rješenju usvojenom s izrazito populističke pozicije, bez propitivanja ukupnog sustava. Drastične preinake kaznenog zakonodavstva u svrhu političkog alibija, međutim, malo gdje su se pokazale kao ispravna orijentacija.

Zazivalo se i smrtnu kaznu

Perspektivu takve odluke stoga smo prodiskutirali najprije s filozofom politike Jaroslavom Pecnikom koji smatra da to nije ništa novo kad su posrijedi Hrvatska i suštinske društvene teme. „Pa ili se tema potisne u sjenu, ili se prebije preko koljena, onako kako odgovara vladajućima, a to je najčešće i najviše HDZ. No povećanje maksimalne zatvorske kazne na doživcotni zatvor neće riješiti baš ništa", uvjeren je Pecnik, nalazeći da opet nije dotaknuta srž te problematike. Naravno, to bi bio stručni te sistematični rad s kažnjenim osobama, primjerice, ali prije negoli ogreznu u daljnjem zločinu.

„Ne ide to preko noći", ističe on, „ali valja graditi sustav rehabilitacije i socijalnog rada, tj. pomoći kod staranja o onima koji su već u zatvoru ili su netom izašli, da im se ukaže na mogućnosti resocijalizacije. Ima onih koje nikakav sustav neće popraviti, ne ulazim u razloge, to je pojedinačno pitanje. No za veći dio bi neka osviještena politika sigurno dala neke rezultate." Napominje da je sadašnja maksimalna zatvorska kazna sasvim dovoljna - ako se zna što se poduzima. Riječ je o 40 godina zatvora, ili 50 za više objedinjenih najtežih kaznenih djela kao što je ubojstvo.

„To je praktično cijeli život, jer ne šaljete dijete na toliku kaznu, ali znamo da se zazivalo i smrtnu kaznu. Što je iduće, možda nekakvo kolektivno kažnjavanje? Ako počinitelji statistički potječu iz određenog socijalnog miljea, da plaćaju svi njegovi pripadnici? Karikiram, ali zato što se postupa u panici. Vidimo da za tim posežu izvjesni političari na osnovi svog kratkog dojma o problemu, a u skladu primarno sa vlastitim interesom i rejtingom", tvrdi Jaroslav Pecnik, dodajući kako su stručnjaci, sociolozi, psiholozi, pravnici, politolozi, pritom posve zanemareni.

Prilog za povijest autoritarnosti

Da je kod uvođenja doživotne kazne riječ o sasvim reaktivnom prijedlogu, mišljenja je i Nebojša Blanuša, profesor političke psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. On upozorava da taj prijedlog sačinjavaju tri različite mjere, spojene u jednu političku poruku radi stvaranja dojma ozbiljnosti i čvrste ruke vlasti u RH. „Doživotnom kaznom se ne postiže ništa novo u smislu odvraćanja od djela i retributivne pravde jer dugotrajne kazne već postoje. To je samo novi prilog za povijest autoritarnosti u Hrvatskoj", drži ovaj politolog, analizirajući vladinu inicijativu.

Pored doživotne kazne, dakle, predlaže se zaštitni nadzor koji također već postoji, ali ali bi se vremenski produžio. „O njemu se odlučuje pred kraj odsluženja kazne", kaže Blanuša za DW, „što omogućuje realističniju procjenu daljnje rizičnosti osuđenika, ali donosi probleme novog ograničavanja slobode nakon odsluženja kazne, i pitanja pravne predvidljivosti, te zahtijeva jasne kriterije po kojima bi se to činilo. Načelno, ta mjera je najopravdanija, iako je pitanje koliko kvalitetno će se primjenjivati, što će uključiti, i koje sve institucionalne i rehabilitacijske kapacitete ona zahtijeva."

Također, po njegovu sudu, za opravdanost prijedloga proširenja zaštitnog nadzora Vlada RH je trebala prvo utvrditi koliko je učinkovita ili neučinkovita bila dosadašnja praksa. A to nismo vidjeli, naglasio je Nebojša Blanuša, što doprinosi dojmu neozbiljnosti prijedloga. „Najveći je problem treći dio prijedloga - smještaj u posebnu ustanovu nakon odsluženja kazne. Članak 22. Ustava RH jamči nepovredivost slobode i dopušta njezino oduzimanje samo na temelju zakona i sudske odluke. Ustav jamči i razmjernost, čovječno postupanje, pravično suđenje", nabraja ovaj naš sugovornik.

Visoka cijena pogreške

Tu su nadalje i zajamčena zabrana retroaktivnog kažnjavanja i zabrana ponovnog kažnjavanja za isto djelo. „Ako osoba ne može napustiti ustanovu, pod stalnim je nadzorom i može ostati do smrti", pojašnjava Blanuša, „riječ je o lišavanju slobode bez obzira zove li država to 'smještajem', 'tretmanom', 'nadzorom' ili 'posebnom ustanovom'. Ne bih rekao da je procjena da je netko opasan, dovoljan kriterij za potencijalno doživotno lišavanje slobode, posebice nakon odslužene kazne i problematične veze takve mjere s prvotnom osudom, no pravnici će bolje znati kako bi izgledao takav izvanparnični postupak."

Blanuša stoga postavlja pitanje o kakvoj bi ustanovi bila riječ, ako nije ni zatvor niti zdravstvena ustanova. U njoj ne bi bile smještene osobe s duševnim smetnjama nego samo one s nasilnim crtama ličnosti. „To je izrazito nedorečeno, kao i sama procjena", inzistira on, „ jer procjena rizičnosti neke osobe ne smije biti sudbinska prosudba o njoj. Čak je i ministrica zdravstva priznala da stručnjaci ne mogu pouzdano predvidjeti buduće ponašanje. To treba ozbiljno shvatiti jer je kod potencijalno doživotne mjere cijena pogreške iznimno visoka. A lažna procjena može biti negativna ili pozitivna."

Prva može dovesti do nove žrtve, kao što je pojasnio, dok druga može značiti da će neka osoba provesti desetljeća zatvorena zbog djela koje nikada ne bi počinila. Stoga nije dovoljno govoriti o „nasilnim crtama ličnosti", „opasnosti za društvo" i sl. To su preširoki i potencijalno stigmatizirajući pojmovi, dok zakon mora utvrditi vrstu potencijalnog djela, stupanj vjerojatnosti, vremenski horizont, relevantne faktore rizika i razloge zbog kojih blaže mjere nisu dovoljne. Prema Blanušinu mišljenju, sve to zahtijeva ozbiljne zakonske promjene i temeljitu reformu zatvorskog sustava.

Poluozbiljne, ali zvučne najave

„A nje nema na vidiku, tako da je iluzorno očekivati da će ovi prijedlozi stupiti na snagu do početka sljedeće godine, kao što se navodi. Pritom u prijedlogu jest prepoznat ozbiljan problem - kako postoje rijetki počinitelji kod kojih ni duga zatvorska kazna ne umanjuje sklonost budućem teškom nasilju. Također, Vlada je napokon shvatila i da država ima obvezu štititi potencijalne žrtve. Međutim, nije dovoljno razbacivati se tvrdnjama da zaštita društva nema cijenu", rekao nam je Nebojša Blanuša, ne sporeći da u ustavnoj demokraciji država mora štititi živote i sigurnost građana.

„Ali ne smije nekog doživotno zatvoriti samo zato što struka ne može isključiti mogućnost budućeg zločina. Stoga bih rekao da se, s obzirom na kontekst, kvalitetu prijedloga, najavljenu brzinu realizacije i izostanak rasprave stručne javnosti, zasad sve svodi na poluozbiljne zvučne najave. Hoće li se nešto promijeniti u budućim saborskim čitanjima i javnim savjetovanjima, jest bitno. No bitniji će problem nastati i ako zakonske promjene budu kvalitetne - kako zakone kvalitetno i odgovorno provoditi", rekao je Blanuša, uz zaključak da je to inače jedan od ključnih dugotrajnih problema svih vlasti u RH.