Afrički nogometaši su zauzeti usavršavanjem svojih vještina za Svjetsko prvenstvo. Ali mnogi od njih služit će se i tajnim oružjem - vradžbinama! Prije dvije godine jedan je nogometaš iz Zimbabvea umro tijekom rituala pročišćavanja u rijeci Zambezi.

Grupno pročišćavanje u rijeci punoj krokodila navodno je trebalo ekipi donijeti sreću u predstojećoj utakmici. Smrtni slučajevi su iznimka, ali vradžbina - poznata kao juju - dominira afričkim nogometnim sferama. „Na profesionalnoj razini, juju muškarci su uobičajena pojava", objašnjava peter Alegi, autor knjige „How A Continent Changed the World's Game". „Igrači u nižim ligama također vjeruju u to. Ali ne mogu si priuštiti pomoć juju vrača."

Neke od praksi jujua su premazivanje vratnica protivničkog gola čarobnim napitcima ili zakapanje mrtve kokoši ili koze ispred njega. Drugi vračevi pak daju čarobne napitke igračima ili bacaju čini na protivnika. Ili pak kazuju igračima da na stadion uđu preko ograde kako ne bi išli stopama protivnika. „Obično se radi o obrambenoj magiji; ekipa se štiti od magije koju je naručio protivnik", objašnjava Alegi. „Jujui vračaju protiv suparničkih igrača kako bi se ovi ozlijedili, a obje ekipe naručuju vradžbine protiv sudaca. To je jedan od razloga zašto je posao nogometnog suca toliko težak u Africi."

Ranije ove godine vrač Nana Kobi priznao je da je 25 godina pomagao klubu iz Gane Asante Kotokou dodavši kako  su nedaće koje su zadesile klub u posljednje vrijeme rezultat toga što mu nisu osigurali generator električne struje.

Jedan od bivših južnoafričkih reprezentativaca Alois Bunjira kaže da su rituali pred susrete u klubu Darryn T iz Zimbabvea uključivali kupanje u prljavoj rijeci s korjenjem raznoga drveća, a zatim i igranje utakmice s nekakvom bijelom supstancom u čarapi.

„Fifina skeptičnost prema juju muškarcima je nepravedna, ali moramo imati razumijevanja za nju jer FIFA nije upoznata s afričkim običajima. Mi duhovni doktori moramo pristati na kompromis, a međunarodna zajednica mora shvatiti da smo mi svećenici i časne sestre Afrike", kaže John Lockley.

Jedan njegov suigrač odbio je sudjelovati u tim praksama pa su ostali suigrači pomislili da ima vlastitog i boljeg jujua. U jednom drugom klubu u kojemu je Bunjira igrao, juju je igračima naređivao da se ritualno okupaju u rijeci i da zatim legnu u kovčeg, jedan za drugim, i dvaput poviknu „Pobjeda!".

„Igrači moraju vjerovati da to djeluje inače neće djelovati", kaže John Lockley, jedini bijeli juju (iliti duhovni doktor, kako se on voli nazivati).

„Kad bih radio u jednom nogometnom klubu, oprao bih igračima lice posebnim ljekovitim biljkama i zatim bih im rekao da plešu i uzvikuju imena svojih predaka. Nedavno sam blagoslovio jedan seoski klub. Pitali su me znači li tio da će pobijediti, a ja sam odgovorio da će pobijediti samo ako je to zapisano u njihovoj sudbini. Moj blagoslov će im pomoći da im se sudbina ostvari. To nije obična psihologija."

Jujui su nekada bili sastavni dio svite nogometnih klubova. Iako ih je CAF (Confederation of African Football) nekoliko puta zabranjivao, juju muškarci još uvijek putuju s igračima, ali neslužbeno. Prošle se je godine FIFA obrušila na afričko vračanje nakon što je jedan juju iskopao rupu u stadionu kako bi zakopao mrtvo pile. „Bez obzira koliko CAF i FIFA pritiskali, jujui će uvijek biti tu", kaže Alegi. „Oni postoje dugo koliko i afrički nogomet."

Duhovni doktor John Lockley s južnoafričkom djecom

Ali ako su vradžbine toliko moćne, zašto nijedna afrička zemlja nije osvojila Svjetsko prvenstvo? Prema službenom nogometnom blogu iz Malawija, juju ne funkcionira ako igrači prijeđu ocean.

Prije početka Svjetskog prvenstva 1990., jedan juju muškarac, Abubakar Shariff Omar, ponudio je svoje usluge engleskoj reprezentaciji. „Vaš je tim imao samo loše rezultate otkad set osvojili pehar 1966.", pisao im je. „Vi možda ne znate uzrok za to, ali kažem vam da je to zato što niste imali pomoć magije kojom su se služile druge reprezentacije."

Ako želite saznati nešto više o Johnu Lockleyju, to možete učiniti ovdje.