Alistair Cooke, glazbeni kritičar iz američkog časopisa Esquire, 1983. godine proglasio je Dukea Ellingtona vrhovnim jazz talentom u proteklih pedeset godina. "Nitko u devedesetogodišnjoj povijesti jazza nije stvorio takav osobni orkestralni zvuk i nitko nije tako kontinuirano proširio jazz izričaj. " - zaključio je Cooke.

Kao vrsni skladatelj, Ellington je napisao više od 1000 glazbenih djela, od kojih vrlo popularne "Take the A-Train", "Mood Indigo", "It Don't Mean a Thing (If It Ain't Got That Swing)" te "In a Sentimental Mood. U razdoblju od 1919. godine pa sve do njegove smrti 1974. godine, Ellington je u jazz glazbu uveo uzbudljive novitete poput zvukova režanja i klipa za odštopavanje cijevi, što je kasnije nazvano "džungla stilom", te manipulaciju ljudskog glasa kao instrumenta - odnosno pjevanje bez riječi.

Tijekom života bio je ovjenčan nizom priznanja poput nominacije za Pulitzerovu nagradu 1964. godine. Grammya za životno djelo dobiva 1966. godine mu je dodijeljen Grammy za životno djelo, a 1969. je nagrađen Predsjedničkom medaljom slobode, najvišim civilnim odlikovanjem u Ujedinjem Američkim Državama. Francuska ga je 1973. godine odlikovala Legijom časti, a posthumno postaje dobitnik Pulitzera i to 1999. godine.

Kritičari napominju da je njegov bend bio njegov pravi instrument, a ne njegov klavir. Skladao je ne misleći toliko o pojedinom instrumentu, koliko o glazbenicima jer je glazbu nastojao prilagoditi njihovoj osobnosti. Nije ih želio tjerati da sviraju na način koji im nije blizak ili ugodan.

Duke Ellington bio je aktivan kao izvođač i skladatelj sve do svoje smrti 24. svibnja 1974. godine. Preminuo je u New Yorku od raka pluća. Premda je njegova publika stalno zahtijevala stare klasike poput "Mood Indigo" i "In a Sentimental Mood", Ellington je volio gledati unaprijed i razvijati nove pjesme za svoj bend. Neke od dužih skladbi iz njegovog opusa su "Black, Brown and Beige", "Liberian Suite" i "Afro-Eurasian Eclipse", a jedna od njegovih posljednjih je "The Blues Is Waitin'."

Nakon Dukeove smrti, upravljanje bendom preuzeo je njegov sin jedinac, Mercer Ellington, koji je bio manager benda i trubač. Mercer je vodio bend od 1974. do 1996. godine, nastavljajući tako Dukeovu tradiciju neprestanih turneja, jednovečernjih nastupa te jazza visokog intenziteta. Kada je Mercer preminuo, Dukeov unuk, Paul Ellington preuzeo je vodeću ulogu u orkestru i vodi ga sve do danas.

No, Ellington će uvijek ostati zapamćen, prema riječima Phyla Garlanda za časopis Ebony, na "smjelim inovacijama koje je obilježila njegova glazba - čudnim modulacijama nastalim na bujnim melodijama koje se udaljavaju prema neočekivanim mjestima; neobičnom skladanju pjesama ... i velikoj upotrebi disonance prije svog vremena."

Kako zvuči američka jazz čarolija istinskog glazbenog uzora, imat ćemo priliku doživjeti 4. listopada u KD Lisinski. Ulaznice za ovaj koncert izazvale su interes i prije službene najave, a informacije o početku prodaje bit će poznate kroz tjedan dana.