Teorija "mrtvog interneta" (engl. Dead Internet Theory) postala je popularna u alternativnim internetskim zajednicama početkom 2020-ih. Riječ je o kontroverznoj ideji koja tvrdi da je većina sadržaja na internetu danas generirana automatiziranim sustavima - botovima i umjetnom inteligencijom - umjesto stvarnim ljudima. Prema zagovarateljima ove teorije, "živi" internet, u kojem su korisnici stvarali sadržaj, komentirali i međusobno komunicirali, umro je negdje oko 2016. do 2018. godine. 

Što teorija zapravo tvrdi?

Glavna tvrdnja je da su vlade, korporacije i razni entiteti preplavili internet automatiziranim sadržajem kako bi kontrolirali javno mnijenje, oblikovali trendove i održavali privid aktivne internetske zajednice. To uključuje lažne komentare, recenzije, objave na društvenim mrežama i čak vijesti. Na taj način, prema teoriji, korisnicima se servira iluzija da je internet pun stvarnog i aktualnog sadržaja, iako većinu toga nisu napisali stvarni ljudi.

Neki zagovornici idu i dalje, tvrdeći da su najpopularnije figure na društvenim mrežama ili djelomično ili potpuno umjetno generirane - da nisu stvarne osobe, već pažljivo oblikovani digitalni entiteti kojima se upravlja iza kulisa.

Ima li dokaza?

Iako teorija mrtvog interneta zvuči intrigantno, ona nema čvrste znanstvene temelje. Međutim, postoje elementi u stvarnom svijetu koji joj daju određenu dozu uvjerljivosti. Na primjer, poznato je da velik broj Twitter i Instagram računa jesu botovi koji automatski objavljuju ili dijele sadržaj. Također, sustavi umjetne inteligencije, poput onih koji generiraju tekstove, slike i videe, postaju sve prisutniji i sofisticiraniji.

Unatoč tome, tvrdnja da je većina interneta "mrtva" i da iza svega stoje botovi, bez stvarne ljudske interakcije, ipak ostaje u području spekulacija i teorija zavjere.

Zašto je teorija privlačna?

Iako teorija mrtvog interneta nema čvrste dokaze, ona odražava stvarne zabrinutosti o autentičnosti sadržaja na mreži, utjecaju umjetne inteligencije i gubitku ljudskog elementa u digitalnoj komunikaciji. Bez obzira na to vjerujemo li u teoriju ili ne, ona nas potiče da kritički promišljamo o prirodi informacija koje konzumiramo svakodnevno.