Nekoliko je razloga bilo za intervju sa spisateljicom Vedranom Rudan: izlazak njezine najnovije knjige ukoričenih kolumni ‘Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder’, ogromna čitanost njezinih knjiga u Srbiji te kolumna napisana u povodu slučaja Mirjane Pukanić.  Kao i uvijek, Rudaničini odgovori nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, naročito kada otvoreno izjavljuje da je uspješan pisac u današnje vrijeme beskompromisan upravo toliko koliko odgovara ‘njegovom gospodaru’, u njezinu slučaju vlasniku lista u kojem piše kolumnu, i izdavaču koji joj objavljuje knjigu... 

• U Srbiji su vaše knjige izuzetno popularne, osim publike cijene ih i kritičari. Mislite li da vaš direktni, pomalo sirovi stil bolje leži tzv. srpskom mentalitetu?

- Ne vjerujem u ‘mentalitete’. Potpuno mi je strano razmišljati o nekakvim ‘narodima’ koji su ‘siroviji’ od drugih. Sigurna sam da ‘narodi’ ne postoje. Nema razlike između Srba, Hrvata, Islanđana ili Nijemaca. Svi smo mi krvoločni gadovi opsjednuti potrebom da davimo nemoćnije od sebe. Možda me srpski kritičari više cijene zato jer ne živim tamo daleko? Teško je uspjeti u svom dvorištu. A možda srpski književni kritičari samo imaju bolji ukus?

• Često izjavljujete da uopće ne čitate suvremenu hrvatsku književnost. Je li to zato što je smatrate tragično lošom ili jednostavno nemate vremena?

- Imam vremena za dobre pisce poput Šimprage, Glamuzine, Ugrešićke, Ferića i Perišića...

• Što mislite o suvremenoj srpskoj književnosti?

- Ne pratim srpsku suvremenu književnost. Volim Vladimira Arsenijevića, Marka Vidojkovića, Dragana Velikića. Što rade ostali suvremeni srpski pisci, pojma nemam.

• Može li u današnjem svijetu opstati ijedan uspješan pisac ako previše inzistira na svojoj beskompromisnosti?

‘Uspješni pisci’ su isto što i ‘poznato pivo’. Nemam iluzija o svom statusu, nisam hrabra. Ja sam dvorska luda. Zabavljačica. Igračica u cirkusu. Nešto što se trenutno dobro prodaje.- ‘Uspješni pisci’ su isto što i ‘poznato pivo’, projekti u koje sponzor ulaže lovu. U pisca izdavač, u pivo pivovara. Pisac je ‘uspješan’ ako se pojavljuje na televiziji, daje intervjue, ima zapaženu promociju, ako mu se knjiga reklamira u udarnim te-ve terminima, ako kritičari o njoj pišu, ako dobije nagrade... A sve to košta. Iza svakog ‘uspješnog pisca’ stoji uspješan izdavač. Pojma nemam što to znači biti ‘beskompromisan’. Svi smo mi onoliko ‘beskompromisni’ koliko to odgovara našim gospodarima. U mom slučaju vlasniku lista u kojem pišem kolumnu i izdavaču koji izdaje moju knjigu. Nemam iluzija o svom statusu, nisam hrabra. Ja sam dvorska luda. Zabavljačica. Igračica u cirkusu. Nešto što se trenutno dobro prodaje.

• Neki vam zamjeraju da u slučaju Mirjane Pukanić niste u svojoj kolumni reagirali s onakvom snagom, uvjerljivošću i žestinom kao u drugim slučajevima maltretiranja žena. Što biste im odgovorili?

- Ovo pitanje ima dvije razine. Prva, ‘što biste im odgovorili’. Kome ja moram odgovarati? Nisam političar koji živi na budžetu ni pop koji živi od milodara vjernika. Odgovaram samo sebi, zabranjujem bilo kome da od mene nešto očekuje. Ja živim od prodaje svojih ideja, stavova i knjiga. Nedavno sam svima koji nešto od mene ‘očekuju’ poručila da sam trgovkinja, ne borkinja. Pišem za svoju dušu i za novac, ali uvijek ono što osjećam. Ni za koju lovu na ovome svijetu ne bih pisala po diktatu moga gospodara. Prodati dušu vragu za mene bi bio preveliki stres.  A sad ću vam odgovoriti na dio pitanja koji se odnosi na ‘maltretiranje žena’.

Gospođu Pukanić je maltretirala Država, to se pokušava zataškati. Uporno se preko toga prelazi. Ne slučajno. U Hrvatskoj se svakih petnaest minuta prebije jedna žena, koliko ih godišnje ubiju partneri nitko ne zna, to se ne broji. Žene se ovdje maltretiraju jer nasilnici imaju blagoslov Države. Ljudska bića su zvijeri koje pod kontrolom drže zakoni. Ako se oni rastežu onako kako to odgovara zločincima, onda je to ipak priča o Državi, ne o zločincima. Tu ću tezu zastupati dok budem živa. Opako je odnos između muža i žene promatrati samo kao privatnu igricu.

Nasilje nad ženama je uvijek zločin Države nad ženama. Kad se govori i piše o gospođi Pukanić, nekako se prelazi preko činjenice da maltretiranje žene u Hrvatskoj nikada nije bilo zločin. Da je gospodin Pukanić gospođu Pukanić umlatio nasred Trga bana Jelačića, nikoga to ne bi uzbudilo. Možda bi dobio šest mjeseci liječenja, a onda bi ga pustili na slobodu. Slučaj ‘Mirjana Pukanić’ najmanje je priča o obiteljskom nasilju. ‘Obiteljsko nasilje’ je fraza koja ljudima skreće pažnju s činjenice da sve nas obitelj siluje onoliko koliko to dozvoljava Država.

• Za svaku svoju knjigu promijenite urednika i izdavačku kuću. Što uopće mislite o urednicima, dopuštate li im da vam ikako interveniraju u tekst?

- Urednicima sve dopuštam svojom voljom, izdavačima protiv svoje volje. Urednike držim ljudima od kojih mogu nešto naučiti i koji mi mogu pomoći, izdavače lopovima koji će me prevariti. Mijenjam ih bez nekog posebnog razloga, volim promjene, iako promjene ne donose promjene. Nikad neću saznati koliko sam knjiga prodala u Hrvatskoj i u svijetu. Trenutno se ‘Uho, grlo, nož’ igra na daskama u Dublinu, a honorar mi ne stiže iako je ugovor davno potpisan.

 Gospođu Pukanić je maltretirala Država, to se pokušava zataškati. Uporno se preko toga prelazi. ‘Obiteljsko nasilje’ je fraza koja ljudima skreće pažnju s činjenice da sve nas obitelj siluje onoliko koliko to dozvoljava Država. Moja posljednja knjiga ‘Kad je žena kurva, kad je muškaraca peder’ navodno je tiskana u četrdesetak tisuća primjeraka. Kažem ‘navodno’ jer sam to neslužbeno čula. Službeno mi nitko ništa ne govori. Pretpostavljam da ću za godinu ili dvije službeno saznati da je prodano tisuću komada. Ne uzbuđujem se. Imam nadnaravne sposobnosti. Kad mi netko učini zlo, duboko udahnem, koncentriram se i čekam na obali rijeke da voda donese leš moga neprijatelja. Nadam se da ću za koju godinu biti okružena truplima svojih izdavača.

• Znate se pojaviti u emisijama koje intelektualci smatraju nedostojnim jednog pisca. Narušava li vam to u konačnici imidž tzv. ozbiljne, angažirane književnice kakav, na primjer, imaju Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić?

- Pojma nemam o čemu razmišljaju ‘intelektualci’. Tko su ti ljudi? Sebe nikad nisam doživljavala kao ‘ozbiljnu’ i ‘angažiranu’ gospođu. Što znači biti ‘angažiran’? Biti u nekoj misiji? Boriti se za neku ideju? Otvarati ljudima oči? Ne postoji ideja u koju vjerujem, ni kapljice koje bih nosila okolo i kapala u slijepe oči glupana koji od postanka svijeta bauljaju u smjeru koji im pokazuju vođe. Da se razumijemo, i ja sam slijepa.

Na televiziji u nekim emisijama nastupam za novac, u drugima zato jer imaju pametne voditelje, u trećima jer su gledane. Ne živim samo od pisanja nego i od ukazivanja, a kako nisam Gospa koja je zvijezda već dvije tisuće godina nego roba sa ograničenim rokom trajanja, većinu poziva ipak odbijam. Televizija jede ljude, jako pazim da ne izgorim prerano. Koje su emisije ‘dostojne jednog pisca’ ne znam, jer sebe ne doživljavam kao ‘jednog pisca’.

• Niste išli u Leipzig... A da jeste i da vas je novinar Tomislav Čadež podrugljvo opisao u svom tekstu, kako biste regirali?

- Tomislav Čadež je bio i previše duhovit i previše slikovit. Naša velika pera nemaju smisla za humor. Prestrašno je kako su ti ljudi reagirali na njegov tekst. Mora da je jako teško ići kroz život noseći na leđima toliko velikoga i debeloga i pretencioznoga i tupoga i ozbiljnoga i mrkoga i ljutitoga i bijesnoga i sujetnoga i zločestoga sebe. Kako bih ja reagirala da me opaučio Čadež? Ne mogu sebe zamisliti u Leipzigu. Ali bi mi bilo jako drago da me Čadež u Jutarnjem listu ošine na bilo koju temu. Čovjek ima duha.

• Polažete li ikakve nade u nove književne naraštaje? Imate li za njih kakav savjet, čega da se paze?

- Ne pada mi na pamet bilo kome dijeliti savjete. Ljudi su samo životinje koje mijenjaju garderobu, ali ne i ćud. ‘Novi književni naraštaji’ pisat će, ako nas sve ne izbriše atomska bomba, o junacima svoga vremena koji će biti bića opsjednuta temama o kojima je pisao Aristotel. Ili Platon. Ili Lessing. Ili Fante. Ili Šimpraga.