Državni aparat (u idealnoj projekciji), zamišljen je kao mehanizam racionalnog upravljanja javnim interesom. Trebao bi to biti sustav institucija koje djeluju koordinirano, brzo i odgovorno, štiteći građane i osiguravajući funkcioniranje društva. U teoriji, riječ je o preciznom administrativnom instrumentu. U praksi, taj instrument nerijetko podsjeća na golemi birokratski organizam koji se kreće sporije od problema koje bi trebao rješavati. Tromost državnog sustava ne proizlazi iz manjka propisa, već iz njihove normativne hipertrofije, u kojoj se administracija guši u vlastitoj proceduralnoj prekomjernosti. Svaki obrazac zahtijeva još jedan obrazac, svaka odluka traži dodatno mišljenje a svako mišljenje otvara prostor za novo povjerenstvo. Odgovornost se pritom raspršuje po hijerarhijskoj vertikali do te mjere da nije moguće jasno utvrditi gdje prestaje administracija a počinje apsurd.

Posebno zabrinjava trenutak kada se dogodi tragedija. Kada sustav zakaže ondje gdje i kada nikako nije trebao. U zaštiti života, sigurnosti ili osnovnog dostojanstva građana. Tada se institucionalna tromost pretvara u nešto daleko opasnije: u mehanizam kolektivnog izbjegavanja odgovornosti. Umjesto jasnih odgovora slijedi nažalost već dobro poznata koreografija. Nadležnosti postaju maglovite, izjave pažljivo sterilne, a rečenice oblikovane tako da ne znače ništa ali zvuče službeno uvjerljivo. Uobičajeno, nitko nije kriv. Svi su "postupali prema proceduri". Izlizana floskula koja zvuči kao najjeftiniji oblik institucionalne obrane. Sustav u kojem je moguće da se dogodi katastrofa a da pritom formalno nitko ne bude odgovoran. Kao da je tragediju proizvela neka apstraktna sila a ne konkretni propusti, nečinjenje ili nesposobnost. U takvim situacijama javnost redovito svjedoči gotovo ritualnom prebacivanju odgovornosti između institucija. Ministarstva upućuju na agencije, agencije na lokalne službe, lokalne službe na zakonske okvire, a zakonski okviri na "proceduralna ograničenja". Svatko je bio "uključen", ali nitko nije bio nadležan. Administrativni ping-pong traje dovoljno dugo da se početni šok pretvori u umor a potom i u kolektivnu rezignaciju. Ironija je u tome što državni aparat najčešće demonstrira iznimnu učinkovitost isključivo kada treba zaštititi samoga sebe. Tada komunikacija postaje besprijekorno koordinirana, dokumentacija uredno arhivirana, a konferencije za medije organizirane gotovo kirurškom preciznošću. Sustav koji mjesecima ili godinama ne može riješiti elementarni zahtjev građana, preko noći razvije nevjerojatnu sposobnost proizvodnje fraza poput: "poduzet će se sve potrebne mjere", "utvrđuju se okolnosti događaja" i "nitko nije mogao predvidjeti". U zemlji u kojoj se ništa ne može riješiti brzo, izgleda da se jedino odgovornost uspijeva izgubiti u rekordnom roku.

Najlošiji dio takvog modela upravljanja nije samo neučinkovitost, nego erozija povjerenja. Ljudi mogu podnijeti spor sustav, pa čak i loše odluke. Ali teško prihvaćaju osjećaj da nakon tragedije nitko nema hrabrosti izgovoriti jednostavnu i rijetku rečenicu: "Pogriješili smo." Upravo odsutnost osobne i institucionalne odgovornosti pretvara birokraciju iz javne službe u samoodrživi aparat kojemu je vlastita zaštita važnija od razloga zbog kojeg postoji. Istina je daleko šira od jedne institucije, jednog potpisa ili jednog propusta i zato odgovornost ne smije nestati u „općosti". Nakon prvog takvog slučaja sve je trebalo stati a odgovornost jasno personalizirana i artikulirana. Netko je morao preuzeti odgovornost, a društvo je moralo osvijestiti svoju snagu i odbiti ulogu nijemog promatrača.

Šutnja pred sustavnim neuspjehom nikada nije neutralna i vremenom postaje njegov tihi saveznik.