Od najranijih vremena ljudi su nastojali objasniti prirodne katastrofe kroz mitove i legende. Prirodne sile koje nisu razumjeli često su tumačili kao djela bogova ili kazne zbog ljudskih grijeha. Međutim, moderna znanost pokazuje da se iza mnogih tih starih priča zapravo kriju stvarni događaji - potresi, poplave, erupcije vulkana i druge prirodne nepogode koje su oblikovale kolektivno pamćenje.

Jedna od najpoznatijih legendi koja vjerojatno ima povijesnu osnovu jest priča o Velikom potopu. Gotovo svaka drevna civilizacija - od Sumera i Babilona do Grka i Hebreja - ima svoju verziju mita o poplavi koja je uništila svijet. Znanstvenici pretpostavljaju da bi se iza tih priča moglo kriti naglo podizanje razine mora nakon zadnjeg ledenog doba ili katastrofalne poplave Crnog mora prije otprilike 7500 godina. Takav događaj bio bi dovoljno dramatičan da se prenosi generacijama i preraste u univerzalni mit.

Još jedan primjer dolazi iz grčke mitologije - legenda o potonuću Atlantide, koju je opisao filozof Platon. Premda mnogi tu priču smatraju čistom fikcijom, neki istraživači povezuju je s erupcijom vulkana na Santoriniju (Thira) oko 1600. godine pr. Kr. Erupcija je razorila minojsku civilizaciju na Kreti i ostavila dubok trag u sjećanju tadašnjih naroda. Opis Atlantide kao moćnog i bogatog kraljevstva uništenog u jednome danu podsjeća upravo na posljedice te vulkanske kataklizme.

Nordijske sage također sadrže odjeke stvarnih katastrofa. Mit o Fimbulvinteru, golemoj i dugotrajnoj zimi koja prethodi Ragnaröku, možda je nadahnut stvarnim klimatskim poremećajem u 6. stoljeću. Tada su erupcije nekoliko velikih vulkana, uključujući onaj na Islandu, izazvale globalno zahlađenje i slabu poljoprivredu, što je dovelo do gladi i društvenih kriza u cijeloj Europi.

U japanskoj tradiciji, priče o morskim čudovištima koje gutaju obale mogu se povezati s tsunamijima. Budući da je Japan smješten na seizmički aktivnom području, valovi visoki desetke metara stoljećima su pogađali obalna sela. Ljudi, ne shvaćajući prirodne uzroke, objašnjavali su te događaje kao bijes morskih duhova ili zmajeva.

Takvi primjeri pokazuju da su legende više od običnih priča - one su nositelji kolektivnog pamćenja i iskustva. Premda su isprepletene s mitološkim elementima, u svojoj jezgri često čuvaju dragocjene informacije o stvarnim katastrofama koje su oblikovale tijek ljudske povijesti. Time nas podsjećaju da je usmena predaja bila prvi oblik povijesnog zapisa, a prirodne katastrofe jedan od najdubljih tragova u ljudskoj svijesti.