Romantičnu ljubav, kakvom je danas doživljavamo, ima uporište u dalekoj povijesti. Ideja o pronalaženju druge polovice, srodne duše, potječe iz grčke mitologije. 

Prema Aristofanu iz Platonove "Gozbe ili o ljubavi", ljudi su bili cjeloviti dok ih bogovi nisu prepolovili na dva dijela i otad svi tražimo svoju polovicu.

Drugi izvor romantičnog shvaćanja ljubavi nalazi se u srednjevjekovnoj arapskoj poeziji koja je bila glavna inspiracija trubadurima u 12. i 13. stoljeću, a potom i zapadnjačkoj ljubavnoj poeziji čiji su elementi vidljivi u suvremenoj glazbi.

Ideje o romantičnoj ljubavi nisu se puno promijenile od tog vremena.

"I dalje je doživljavamo kao intimnu i očaravajuću, duboko osobni oblik duhovne transcendencije", kaže profesor sa Stanforda Robert Pogue Harrison u svom istraživanju o korijenima romantične ljubavi, objavljenom na internetskim stranicama spomenutog sveučilišta. 

Svatko tko se ikad zaljubio zna da je ljubav slijepa, a za to danas postoje i znanstveni dookazi. Studija provedena na Sveučilištu Stanford pokazala je da je ljubav prirodni analgetik.

"Područja u mozgu koja su jače aktivna kada smo zaljubljeni, ista su ona područja koja aktiviraju analgetici kako bi nam ublažili bol. Kada razmišljamo o voljenoj osobi, aktivira se ista regija u mozgu koja je aktivna pod utjecajem kokaina ili kada osvojimo dobitak na lutriji", kaže profesor psihologije Arthur Aaron, jedan od autora studije za News.Stanford.edu.

Kada smo zaljubljeni tijelo pojačano luči oksitocin, hormon koji nam ometa jasnu prosudbu, ali nas i čini društvenijima i bolje raspoloženima.