Letimičan pogled na političku kartu osam godina nakon revolucionarnog zamaha koji je donijelo Arapsko proljeće dovoljan je da se shvati da nije puno ostalo od nade ljudi da žive u dostojanstvu i demokraciji.

Umjesto "kruha, slobode i socijalne pravde", uslijedilo je nakon izbijanja arapskog ustanka - najmasovnije mobilizacije arapskog naroda u novijoj povijesti, puno kaosa i razaranja. Libiji prijeti raspad države. U Jemenu, zemlji koja je simbol arapskog siromaštva, Ujedinjeni narodi kažu da vlada najveća humanitarna katastrofa na svijetu. U Egiptu opet dominira grobna tišina i varljiv, zastrašujući mir.

Istovremeno, nekoliko država u tranziciji je mutiralo u zemlje iz kojih se prenose konflikti. Kompleksni sukob u Siriji je nakon višegodišnjih brutalnih sukoba s vjerskom pozadinom postao zamjenski rat kako na regionalnom tako i na međunarodnom planu. Narodni ustanak protiv vladavine i terora Asadovog klana pretvorio se u svjetski sukob.

Samo u Tunisu, zemlji kolijevci Arapskog proljeća, tranzicija iz diktature u demokraciju bi mogla uspjeti, ali samo ako zemlja dobije kontrolu nad ekonomskim problemima. U svakom slučaju, Zapad treba nastaviti njegovati i kultivirati tuniski model demokracije.

Autoritarna restauracija i zastoj reformi

Ali, kako se to moglo dogoditi? Zašto je tako malo ostalo od duha promjena i nade za bolji život u slobodi i dostojanstvu? Svakako ima mnogo razloga za to. Prvenstveno ih treba tražiti u prošlosti i naslijeđu koje je iza sebe ostavila diktatura, a manje u kulturi. Da bismo razumjeli takav razvoj, moramo znati jednu činjenicu: arapsko proljeće je očitovalo, ali ne i izazvalo krizu arapskih nacionalnih država.

Glavni uzrok krize je kolosalno zakazivanje vladajućih (vojnih) elita u izgradnji moderne države. Ove elite kontroliraju slabe institucije i državne resurse i koriste ih često kako bi prigrabile osobnu korist. One su se postupno udaljavale od svakodnevice u kojoj žive "normalni Arapi" i od briga s kojima se suočavala većina stanovništva. Kao razarajući faktor za identifikaciju arapskih građana s državom pokazao se prekid sporazuma o socijalnim davanjima, naročito u Egiptu.

I tako su skoro sve arapske "republike straha" s vremenom postajale ekonomski sve slabije, a politički sve više represivne. Islamističke stranke su se razvile u kontra-snagu, ali su istovremeno ometale humani razvoj društva.

Drugu opciju odnosno liberalno-građansko uređenje su arapski režimi svjesno suzbijali. Islamisti nisu toliko zabrinjavali arapske despote jer su znali da će se Zapad, ako bude stani-pani, prije odlučiti za njih jer su "manje zlo" od islamista.

Reforma se zaustavila nakon arapske pobune

Restauracija autoritarnih sustava u mnogim arapskim tranzicijskim državama, koja je počela 2013. godine, ne daje nikakav odgovor na velike izazove sadašnjosti i budućnosti. Ovaj razvoj je zabrinjavajući posebno nakon što su se socio-ekonomski uvjeti, koji su na kraju doveli do arapskih revolucija, masivno pogoršali. Danas je svaki treći Arap mlađi od 23 godine. U arapskom svijetu je u idućih 20 godina potrebno otvoriti 50 milijuna radnih mjesta. Pri tome nitko ne zna kako stvoriti ta radna mjesta. U tom kontekstu može se pretpostaviti da će zemlje poput Egipta, bez dalekosežnih političkih i ekonomskih reformi, uskoro postati takve da se njima ne može upravljati.

Upravo bi tu Zapad morao početi djelovati: Njemačka i njezini partneri bi morali uvjetovati pomoć koju nude. To uključuje napredak (čak i mali) u borbi protiv široko rasprostranjene korupcije, provođenju ekonomskih reformi za srednju klasu i jačanju civilnog društva i vladavine prava.

U zapadnim glavnim gradovima trebalo bi se distancirati od iluzije stabilnosti u navodno snažnim represivnim zemljama. Jer tiranija nikada nije bila niti može biti stabilna.