Ovo nije bila još jedna gaža u povratničkom naletu, ovo je bio koncert za sladokusce. Rijetko viđena atmosfera zabave i veselja oduševila je probrane goste nastupa Spandau Balleta u subotnju zagrebačku večer.

Iako je tračeva o debljini pjevača i njegovim gažama bilo i više nego što bi bilo uobičajeno, Tony Hadley utišao je sve kritičare prvim tonovima koji su izašli iz njegovog grla. Rijetko obdaren pjevač specifična glasa još jednom je, kao i prije dvadeset godina na istom mjestu, pokazao da za njega granice ne postoje.

Sigurno je veći nego što je bio, odijelo mu je definitino tjesnije, a pokreti podsjećaju na likove koji nastupaju u VIP loungevima lasvegaških hotela, no Tony je i dalje potpuni gospodar pozornice s glasom koji hipnotizira.

Već se dugo nije dogodilo da laganica na stageu potakne najveći dio publike na masovno međusobno ljubljenje parova, a naravno da je cijela dvorana znala svaku pjesmu naizust. No, ne na neki divlji način, s rukama u zraku i užarenih očiju, nego upravo suprotno, sklopljenih vjeđa uz senzualno njihanje kukova i pjevanje u bradu.

Spandau Ballet nikad nije bio himnični band za stadione, i posjetitelji sinoćnjeg koncerta sigurno su veseli što se nastup nije održao u velikoj i hladnoj Areni nego u domaćoj atmosferi velike dvorane Doma Sportova. Iako poluprazna, bila je ispunjena emocijama koje su bile snažnije nego na Maksimiru ovog ljeta, jer originalna postava banda (još jedna rijetkost) priuštila je publici povratak u 80-te u njihovoj najboljoj izvedbi.

Besprijekorna uigranost starih prijatelja, koji su na visokokvalitetnom screenu iza pozornice pokazali i mlađe verzije sebe, očitovala se u svakoj odsviranoj noti, a sinergija braće Kemp s Hadleyem i ostatkom banda bila je očaravajuća.

Ovakvih bi koncerata, ne samo Hrvatima, trebalo više, jer "stari dečki" su zorno pokazali da se može napraviti pošteno opremljena i odrađena povratnička turneja, a zahvala publici nije mogla biti kurtoazija, jer dobiti takav odaziv na svoju izvedbu većina muzičara može samo sanjati.