Stjecajem okolnosti, prateći aktualnosti u suvremenom hrvatskom slikarstvu, u dugom nizu godina, ponekad bi se susreo s nekoliko slika koje su se nekim čudom našle ispred mene, nijeme, s ponešto prašine, noseći potpis već odavno zaboravljenog umjetnika.

Tako sam se i u više prigoda, posve slučajnih, susreo s nekoliko tajanstvenih i lijepih slika, ulja i akvarela, manjih formata, hrvatskog umjetnika, slikara Marijana Bingule, o kome se znalo tek ponešto, autoru kompleksnog djela (tek ću kasnije ustvrditi kako bi opus ovoga čovjeka kome sreća nije bila sklona tek trebalo valorizirati i njega staviti na mjesto koje mu i pripada).

Bingula je na sebi svojstven način kreirao opus, osebujan, vrlo samosvojan, izrazito tankoćutan i u uljima i u akvarelima, stvarajući izdvojeno djelo.

Svaka njegova slika, koje sam imao prilike vidjeti i doživjeti je u živo, nosi posebnu, smirujuću, svečanu atmosferu.

Bingula je slikao i kontinent i more i otoke i prigorje ugrađujući u svaku sliku finoću, fragilnost motiva, delikatan ugođaj.

Koliko takav suptilni slikar može biti zanimljiv današnjem hektičnom društvu, svijetu koji je postao globalno selo?

Koliko tihi, mirni trenutak pored stare kuće, uz malo vjetra koji se spušta s planine i sve miruje, može biti izazovan današnjici?

Može, jer najprije čovjek mora pronaći i imati vlastitu mjeru za sve i tada će s lakoćom ustanoviti kako mu se nije učinilo, čuo je vjetar kako klizi niz planini dok je promatrao Bingulino djelo.

Na svakoj Bingulinoj slici, od mora do planina, od kuća do ljudi, u svakom motivu, nalazi se trenutak savršenog vremena, kada sve, pa i svemir, za trenutak zastane i sve se harmonično slije u kompoziciju, u potpuni trenutak mira.

Djelo Marijana Bingule prije ili kasnije doći na red za cjelovitu valorizaciju i on će dobiti svoju zasluženu poziciju u hrvatskom slikarstvu, ali, mi svejedno, možemo do tada potpuno neometano uživati u trenutcima savršenosti magičnog mira na njegovim sugestivnim slikama.