Kada je prije nekoliko godina u meksičkom Yucatanu otvorena prva sigurna kuća za zlostavljane muškarce, bila je to vijest koju su objavili gotovo svi svjetski mediji. Pretpostavka da u zemlji desperadosa tradicionalne Meksikanke, i to počesto u društvu svojih majki, znaju zatući svoje supruge i životne partnere, činila se znakovitom. Prvo, riječ je o klasičnom patrijarhalnom društvu koje je gotovo patentiralo pojam macho mena, i drugo, to je društvo konkretnom mjerom reagiralo na učestali problem nasilja nad muškarcima i u institucionalnom okviru organiziralo otvaranje ‘safe’ kuće kao utočišta koje pruža pomoć brojnim pretučenim ili psihički zlostavljanim muškarcima.

I muškarce zlostavljaju

Iako pojam zlostavljanog muškarca nije u izravnoj vezi sa samohranim ocem, u Hrvatskoj postoji udruga samohranih očeva ‘Pateros’ koja se osim problematikom samohranih roditelja, dakle, kategorijom roditelja koji sami podižu dijete, bavi i ostalim problemima koji proizlaze iz samostalnog očinstva. Predsjednik udruge Kristijan Katanec ističe da u praksi ne odvajaju očeve po kategorijama, niti prave razlike među potrebitima.

U Hrvatskoj je registrirano oko trideset i šest tisuća samohranih očeva koji se prema svom statusu ne razlikuju od samohranih majki. Obje su skupine, kaže predsjednik udruge, diskriminirane skupine, no postoje jasne razlike.

Dvostruki kriteriji

- U stvarnosti su majke favorizirane i zaštićenije. Unatoč tvrdnji da je Hrvatska konzervativno i patrijarhalno društvo, majkama se gleda kroz prste, pogoduje na sudu, u centrima za socijalnu skrb, pa čak i u slučajevima obiteljskog nasilja koji dospijevaju na policiju. Uzmite samo primjer emisije ‘Otvoreno’ u kojoj je Dijana Čuljak Šelebaj cijelu emisiju posvetila majci koja je djetetu ubila oca, zgražajući se što ta majka tri godine nije vidjela dijete i što već nije dobila skrb nad djetetom. Istovremeno imate primjer nasilnika Čučića koji nije nikoga ubio, počinio je znatno blaže kazneno djelo, koji ima dvije curice, ali nitko se u Hrvatskoj ne pita ima li on pravo znati gdje su mu djeca. To su dvostruki kriteriji o kojima govorim i koji dokazuju da je samohranim majkama lakše nego samohranim očevima - kaže Katanec.

Upravo je iz tih razloga ovaj 28-godišnjak inicirao pokretanje udruge. Kao otac koji je sam ostao s bebom, a tražeći savjete i pomoć od nadležnih institucija, susreo se s nizom prepreka, paradoksalnim situacijama i neprihvatljivim savjetima. Tada je, povjerava nam, znao samo da ima dijete o kojem se želi brinuti, a naposljetku i da je to u Hrvatskoj vrlo težak zadatak. ‘Uvidio sam da mogu računati samo na sebe’, kaže otac koji je mladenački život bez obveza zamijenio onim dvadesetčetverosatnim - očinstvom, a usporedno, osim redovitog posla u jednoj maloj tvrtki, počeo raditi sve moguće i nemoguće fuševe kako bi svom, danas četverogodišnjem sinčiću omogućio sretno djetinjstvo.

Žene nasilnici 

- Zamislite paradoks: u instituciji koja bi trebala pružati pomoć, savjetuju mi da dijete predam u dom, ‘dok ne stanem na noge’. Onda toj prije svega nehumanoj sugestiji dodajte i podatak da svako dijete u domu državu stoji oko sedam tisuća kuna mjesečno. Uviđate li razinu paradoksa? Nadalje. Zatražio sam novčanu pomoć koju prema zakonu kao samohrani roditelj mogu primati i to je iznos od nekih dvjesto, tristo kuna, no to je odbijeno uz obrazloženje da moja primanja za dvjesto kuna premašuju iznos za koji možete dobivati pomoć države. Tada sam primao oko 2200 kuna, pa možete razumjeti...

“Zamislite paradoks: u instituciji koja bi trebala pružati pomoć, savjetuju mi da dijete predam u dom. A svako dijete u domu državu stoji sedam tisuća kuna. Uviđate li razinu paradoksa?”

Kristijan Katanec
predsjednik udruge ‘Pateros’

Nasilje nema spol

Na pitanje s kakvim se slučajevima susreće udruga i može li izdvojiti najučestalije pojave u zlostavljanju muškaraca, Katanec odgovara da su svi slučajevi jednako teški i individualni.

- Imamo slučaj međudržavnog incidenta jer je majka psihički bolesnik, a dijete ne daje ocu Slovencu, već ga ostavlja na cjelodnevno čuvanje bratu shizofreničaru s oduzetom radnom i poslovnom sposobnošću. Pa.. presude općinske sutkinje u kojima piše da otac nije vidio dijete tri godine i pritom se ne pita je li majka time prekršila zakon, ili primjer županijske sutkinje koja je presudila da otac godinama nije mogao vidjeti svoje dijete rekavši da time nije nanesena nikakva šteta, pa slučajeve pretučenog oca, prisilno otetog djeteta.

Činjenica je, ističe Katanec, kako je većina samohranih očeva u Hrvatskoj dobila skrbništvo nad djetetom zato što se majke nisu željele skrbiti o njemu. Unatoč toj spoznaji, većina njih se često susreće sa ženskim šovinizmom u centrima za socijalnu skrb koji nemaju nikakvu kontrolu iznad sebe, a to je, napominje on, neprilično.

Otuđeni očevi

- Kada ste čuli da je dječja pravobraniteljica prijavila neki centar zbog protuzakonitih radnji ili je inspektor utvrdio nepravilnost? Dojam je da su u Hrvatskoj primjer savršenstva upravo centri za socijalnu skrb, no uvjerio sam se da su očevi najčešće izloženi diskriminacijskom zlostavljanju i obespravljenosti u centrima socijalne skrbi i sudovima.
Problemi samohranih očeva nisu samo u hrvatskim institucijama, sudovima ili površnim presudama. Svaki se samohrani roditelj svakodnevno susreće s obvezama i treba pomoć.

- Djecu treba previjati, hraniti, dobijaju alergije, i tu je mnogo neprospavanih noći, suza, straha, briga, a nemate nikoga da vam pomogne. O drugim aspektima kategorije samohranog oca da i ne govorimo. Oni se nerijetko povlače u sebe, ne sudjeluju u društvenom životu i naposljetku se otuđuju. Dakle, i oni kao i njihova djeca trebaju stručnu pomoć - defektologa, psihologa...

U Hrvatskoj je registrirano oko 36 tisuća samohranih očeva. Prema podacima udruge ‘Pateros’, manje od deset posto očeva dobija skrbništvo nad djecom i to uglavnom u slučajevima kada se majke ne žele brinuti o djeci. Broj žena nasilnika u obitelji, prema podacima iz MUP-a, u stalnom je porastu.  

Rješenje ipak postoji, a ono je u edukaciji i senzibiliziranju društva, ali i u upornom radu udruga, pojedinaca i medija koji bi trebali apelirati na državne institucije i odgovorna tijela kako bi se ostvarila temeljna ljudska prava - prava čovjeka i prava djeteta. Potpuna ravnopravnost spolova odnosi se na obje strane. U Hrvatskoj, naime, djeluje više od stotinu ženskih udruga koje u manjem ili većem omjeru bivaju financirane kako bi mogle djelovati u sklopu svojih aktivnosti. Udruga ‘Pateros’ ne profitira na nijedan način, a iako svakodnevno rješava na desetine slučajeva, potpora određenih struktura izostaje. Medijski prostor mogu dobiti samo ako se pročuje da ih je posjetio Goran Ivanišević. Pravila public relationa su jasna. Ali, kao što je naš sugovornik na početku kazao, nasilje ne poznaje spol.