Ruski predsjednik Vladimir Putin je svoje novo čudo od oružja prvi put spomenuo 1. ožujka 2018. u svom obraćanju naciji. Tom prilikom pokazao je video-animaciju na kojoj se vidi krstareća raketa koja najprije zaobilazi ssustav protuzračne obrane na Atlantiku, zatim leti oko rta Horn, najjužnije točke Južne Amerike, da bi na kraju uništila cilj na Havajima. Riječ je o raketi čija se putanja može mijenjati tokom leta.

Državna stanica „Rusija danas" (RT), je na YouTubu u okviru potpuno obnovljenog arsenala ruske vojske, to navodno novo oružje predstavila pod nazivom „9M730 Burevjesnik".

Indicije koje ukazuju na eksperimente s novim oružjem

Na vojnom poligonu u Sjeverodvinsku kod Arhangelska 8. kolovoza se dogodila velika eksplozija. Prema navodima ruske Agencije za atomsku energiju Rosatom, tokom testiranja raketnog motora s tekućim gorivom u eksploziji je poginulo pet zaposlenih. Još tri zaposlena su zadobili opekotine.

Priopćenje Rosatoma nameće međutim neka pitanja, jer se između ostalog odnosi i na „izotope". No, većina izotopa je radioaktivna - neobično gorivo za raketu s tekućim gorivom.

Pozivajući se na rusko Ministarstvo za izvanredne situacije, organizacija za zaštitu okoliša Greenpeace izvještava da je, nakon eksplozije, razina radijacije u Sjeverodvinsku porasla - dvadeset puta. To također ukazuje na oslobađanje radioaktivnih supstanci.

Kakav je to bio pogon?

Pošto rakete s tekućim pogonom same po sebi ne emitiraju radioaktivnost, razumno je pretpostaviti da je testirana raketa raspolagala s kombinacijom konvencionalnog i nuklearnog pogona.

Iako je Vladimir Putin tvrdio kako je nova krstareća raketa već ranije uspješno testirana, i to 2017. godine, za to nema dokaza. Američka stanica CNBC izvjestila je krajem ožujka, pozivajući se na obavještajne krugove, da je krstareća raketa testirana pet puta od veljače 2018. godine, te da je svaki puta pala. U NATO je zovu „Skyfall" - zvijezda padalica.

No, ako to oružje doista postoji, onda se tu radi o prvoj interkontinentalnoj krstarećoj raketi na svijetu. To bi pak značilo da je ona strateški bolja od interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) - njihova se putanja nakon lansiranja ne može promijeniti, i one su teoretski ranjive kao cilj raketnih obrambenih sustava. To je međutim samo teorija - praktički su ICBM rakete još od 80-ih nezaustavljive, jer je njihova brzina prevelika. Osim toga i američke i ruske nuklearne rakete opremljene su s više bojevih glava, tako da njihova vatrena moć brojno nadmašuje bilo kakvu protozračnu obranu.

Kako bi nuklearni pogon mogao funkcionirati?

Nuklearni raketni motor ne koristi energiju sagorjevanja za pokretanje mlaznice, već toplotu koju stvara nuklearna fizija. Kratko nakon završetka Drugog svjetskog rata, znanstvenici u SAD i tadašnjem Sovjetskom Savezu počeli su raditi na takvim nuklearnim pogonima za avione i rakete - ali bez uspjeha. Odgovarajuće letjelice, koje su izgradile obje svjetske sile, doduše su letjele, ali nikada uz uporabu nuklearnog pogona, već samo s konvencionalnim, mlaznim motorima. Svrha eksperimenata uvijek je bila ispitati mogućnost zaštite posade zrakoplova od radioaktivnosti nuklearnog pogona.

Radioaktivnost je verojatno i jedna od glavnih opasnosti rakete s nuklearnim pogonom, mada ona nema posadu. Ali, obzirom na činjenicu da dolazi do atomske, lančane reakcije, koja proizvodi dovoljno topline za ubrzanje rakete do višestruke nadzvučne brzine, pad takve rakete mogao bi lokalno imati vrlo razorne posljedice.

Moguće je da u slučaju nuklearnog rata, i vojska i inžinjeri spremno prihvate takvu štetu od nuklearnog oružja, čak i na prijateljskoj teritoriji. S druge strane, incident u Arhangelsku također bi mogao da bude pokazatelj opasnosti koju takva tehnika predstavlja. Čak i u miru.