Posljednje veče ovogodišnjeg beogradskog FEST-a. Rasprodana Dvorana kulturnog centra. Promjenjiv uspjeh u odabiru naslova. Nekoliko propuštenih zicera (Feniks, Vuk), jedan očajan (korejansko-japansko-srpski Tenor) i jedan zabavan odgledan film (argentinske Divlje priče). Oči uprte u veliko platno. U favorita. Dramu. I to dansku dramu.

A ako netko zna napisati i izrežirati dramu, onda je to najuspješnija europska i skandinavska kinematografija u ovom stoljeću. Valjda su kao društvo iscrpili sve ostale teme, pa se sada na miru mogu posvetiti međuljudskim i međuobiteljskim odnosima.  A to nitko ne čini bolje od nje. Susanne Bier.

Počinje Druga šansa i njezina karakteristična drmusava kamera iz ruke muti vidik gledatelju. Duh Von Trierove Dogme i dalje je neutaživ u Danskoj i to krupni kadrovi, kratki rezovi i pejsažni predasi ne kriju još od uvodne špice.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.